Prema katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice tijekom 2014. godine izašlo je pet naslova Biblije za djecu, četiri oblika osmog izdanja 'Zagrebačke' ili 'Jeruzalemske Biblije' (meki, tvrdi i platneni uvez te skinplast), te dvosveščani naslov 'Biblija u drami hrvatskoga ekspresionizma'. Znanstvena javnost posebno ističe dva književnoteorijska djela Jadranke Brnčić i Đurđice Garvanović-Porobija.

To, kao i podatak da se trenutačno rade najmanje dva nova prijevoda Biblije, u izdanju Hrvatskog biblijskog društva i Biblijskog instituta iz Zagreba, potvrđuje ocjenu jednog od najistaknutijih bibličara fra Bonaventure Dude kako je 'hrvatski narod biblijski neishranjen'.

Hrvatska je književnost toliko prožeta biblijskom 'topikom' da se njezin znatan dio bez Biblije uopće ne može razumjeti – napisao je pjesnik i prevoditelj Marko Grčić. Do sličnog je zaključka došla i Đurđica Garvanović-Porobija, autorica netom izišle knjige 'Veliki meštar sviju biblizama' (Synopsis, Zagreb / Sarajevo), u kojoj je spojila dva iznimno utjecajna aktera hrvatske kulture: Bibliju i Miroslav Krležu.

Krleža: ateist opsjednut Biblijom

Mnogi drže da je Krleža udaljen od kršćanskih, to jest biblijskih vrijednosti 'kao vrag od tamjana', što je folkloristički preoblikovan biblizam, objašnjava poticaj za svoj rad Garvanović-Porobija te dodaje da je njezina ideja bila srušiti ili barem uzdrmati ideološku predrasudu od koje često ne vidimo vrijednosti.

Upravo je to vidljivo u slučaju Krleže i Biblije, ističe Garvanović-Porobija. Uhvatila se u koštac s temom o čijoj obimnosti govori podatak da je samo o Krleži do 2000. bilo napisano više od šest tisuća radova, a o Bibliji toliko knjiga da, kako sama Biblija tvrdi, 'ni u sam svijet ne bi stale'.

Istraživanje, u kome se Garvanović-Porobija usredotočila na registriranje biblizama u odabranim dramskim tekstovima i romanima Miroslava Krleže, navelo ju je na zaključak da Krleže uistinu ne bi ni bilo bez Biblije. Pored svojih istraživanja poziva se na ranije ocjene upućenijih krležologa, osobito Stanka Lasića ili Darka Gašparovića, koji piše da je Krleža 'opsjednut Biblijom'.

Većina čitatelja, čak i obrazovanih, smatra Krležu i Bibliju nespojivima, no Krleža je za svoje književne poruke odabrao upravo biblijsku retoriku, posebice onu starozavjetnih proroka, jer mu je ona davala potrebnu moć da 'provrišti gnjevom svetih hvalospjeva', kako je to poetski izrekao Tin, ističe Garvanović-Porobija.

Krleža je, precizira Garvanović-Porobija, bio gnjevan prvenstveno zbog nasilja što ga je vidio u svjetskim ratovima i zbog ljudske gluposti. Usto, Krleža je znao da do čitatelja može doprijeti biblijskim slikama i simbolima, da su oni poznati u kršćanski profiliranoj kulturi. On sam je rastao uz biblijske slike i obredne događaje u crkvi te ih je kasnije uključio u svoj književni svijet. I, najposlije, Krleža nije bio ravnodušan prema kulturnom i duhovnom nasljeđu.

Najočitije primjere upotrebe Biblije autorica pokazuje na dva široj publici najpoznatija Krležina djela: drami 'Gospoda Glembajevi' i romanu 'Povratak Filipa Latinovicza'. U Glembajevima su najpoznatiji ženski likovi biblizmi: Angelika, sestra dominikanka, uobličena prema uzorku Madonne, Isusove majke; i s druge strane barunica Castelli, prema liku velike bludnice iz biblijske apokalipse Otkrivenje Ivanovo.

'Povratak Filipa Latinovicza', pandan je biblijskoj paraboli o izgubljenom sinu, pa premda će dobri poznavatelji Krleže vidjeti u tom romanu prvenstveno Odiseja, Krleža je zapravo biblijski profilirao svoj diskurz pa tek potom klasično, tvrdi autorica djela 'Veliki meštar sviju biblizama'.

Iako se deklarirao kao ateist, on je vrijednosti što ih je našao u prethodnom ideološkom okviru transportirao u drugi ideološki okvir, posebice u odnosu na zaštitu malih, marginaliziranih, socijalno obespravljenih, pa i u odnosu prema ženama. U tome je Krleža uzor – zašto bismo odbacili vrijednosti svojih ideoloških neistomišljenika? Možda postoji mogućnost da učimo jedni od drugih namjesto da se odvajamo po neprijateljskim taborima?

Sve u svemu, ističe Garvanović-Porobija, Biblija se s Krležom još jednom potvrdila kao živa Knjiga, koja premošćuje i ruši zidove, a 'trebalo bi srušiti zidove' kako bi to poetski istaknuo Krešimir Bagić. Biblija nije samo liturgijska knjiga koja ostaje unutar crkvenih zidova, nego ona ulazi u neočekivane svjetove, usmjerena je na životna pitanja, na odnose među ljudima, na pravednost i na viziju boljeg svijeta.

Stoga je iznenadno zasinula i u svijetu jednog ljevičarskoga pisca. Čini mi se da je Krleža pritom odigrao ulogu proroka Jone. Iako se tome opirao, ipak ju je iznio na začudan i zanimljiv način. Tako djeluju biblizmi, očekujući nas iz prikrajka da nam osvijetle put, zaključuje Đurđica Garvanović-Porobija.

Biblija i hermeneutika

Drugo djelo koje je ove godine posebice obilježilo dijalog Biblije i hrvatske kulture 'Zrno gorušičino' Jadranke Brnčić, djelo koje, na temelju filozofijske hermeneutike Paula Ricoeura, čita odabrane perikope Staroga i Novoga zavjeta (Ex libris, Rijeka).

Jadranka Brnčić objašnjava da je nastojala pridonijeti premošćivanju jaza između dva svijeta – biblijskog i književnog – koji se proučavaju uglavnom zasebno unatoč dugoj tradiciji povezivanja sekularne s religijskom kritičkom tradicijom. Tako, Biblija ostaje prostor isključivo teoloških promišljanja, ističe autorica.

'Hermeneutika mi omogućuje da Bibliju čitam u perspektivi mnoštva interpretacija te otkrijem u njoj značenja koja ne moraju biti nužno teološka. Premda konstelacija racionaliziranih teoloških simbola ima svoju povijest i nije jednoznačna – mijenjala se pod utjecajem razvoja biblijske egzegeze , razlikuje se i od jedne do druge crkvene zajednice – po crkvama i na vjeronaučnim susretima, pa čak kadikad i na teološkim fakultetima, uglavnom čujemo jednu ili dvije od mogućih interpretacija biblijskog teksta', dodaje Jadranka Brnčić.

Naputak za čitanje je i sami naslov knjige. Ona nije naslovljena 'Zrno gorušičino' da bi se tumačilo što ta sintagma znači, nego stoga jer su metafore i simboli poput gorušičinih zrna koji djeluju u samoj strukturi teksta, objašnjava autorica.

Čitati biblijski tekst kao poetski tekst otkriva nam mnogo 'više' značenja nego nam to mogu otkriti teološki koncepti što ih u njega upisujemo. Štoviše, oni nam mogu neka značenja i zastrti, dodaje ona.

Jadranka Brnčić ističe da se u crkvenom pastoralu u nas uglavnom s nepovjerenjem gleda na hermeneutiku, a razloge vidi u 'određenoj komociji, nedovoljne obrazovanosti, a možda i bojazni da vjernici nisu dovoljno zreli'. Da bi hermeneutika bila vjerna svojoj metodi, sve treba dovoditi u pitanje jer je, naposljetku, i sve interpretacija.

Hermeneutičko čitanje ne nudi svoje razumijevanje u zamjenu za neko drugo niti nudi „rješenja“, nego otvara pitanja uzimajući u obzir mnoga znanja, od arheoloških i antropoloških sve do lingvističkih i filozofijskih, kao i mnoge metode čitanja.

Marina Protrka Štimec za primjer navodi 'slojeve interpretacija' o riječima i djelima u Isusovu životu. Prvo je on sam vlastitim riječima i životom tumačio Toru koja i sama samu sebe interpretira. Potom su njegov govor i govor o djelima postali tekstom: evanđelisti su zabilježili Isusove riječi i djela kako su ih, u svjetlu Isusove muke i uskrsnuća te prvih progona i podjela među učenicima, interpretirale prve kršćanske zajednice. Potom su Evanđelja redigirana, neka cenzurirana i odbačena, te postala temeljem interpretativnih zajednica: mističkih, vjerskih, teoloških, eklezijalnih. Bez hermeneutike teško da se može probiti kroz sve te slojeve.

Potom još dodaje: 'Meni su se otvorila pitanja, primjerice, o Deset zapovijedi kao o Deset besjeda: budući izgovorene u futuru, one govore o posljedicama odnosa s Bogom, a ne o uvjetima da bismo s Bogom uopće mogli ući u odnos, što znači da bismo ponajprije trebali raditi na kvaliteti odnosa prema Bogu, sebi i ljudima, a iz te kvalitete će prirodno proizaći ponašanje u skladu s našim odnosom. No, taj je put neizvjesniji i daleko odgovorniji nego se baviti zabranama. U našem smo govoru izmjestili Boga iz nas samih te smatramo da se odnos s Bogom uspostavlja posredstvom morala, a ne razvijanjem osjećaja za svetost života.'