Na spomen 400. izvedbe pomislite 'već' ili 'tek'? Što mislite, koliko će predstava još trajati?

Apsolutno pomislim već 400, i već 7 godina. Svašta se dogodilo, ali je jako brzo prošlo. Sve u svemu lijepi period. Ne znam koliko će trajati, nismo ni sanjali da će ovoliko, tako da mi je teško reći. Vidjet ćemo.

Gledajući predstavu, a bilo je to otprilike na pola dosadašnjeg postojanja, stekao sam dojam da poneka dosjetka na pozornici oduševi cijelu glumačku postavu. Ima li tih improvizacija i danas?

Apsolutno. Predstava dugo traje, ima nas osam, svašta se dogodi, improvizacije, sitne pogreške, sve nas to veseli i dalje.

Možete li se sjetiti neke anegdote tijekom izvedbe predstave koja Vam se posebno urezala u pamćenje?

Uh, bilo je svega!

Od zaboravljanja teksta, tehničkih problema, pucanja žica, pucanja pištolja kad treba i kad ne treba, raznih snalaženja na gostovanjima... i taman kad pomisliš da se sve dogodilo desi se opet nešto po prvi puta.

Na koji način je Vas predstava obilježila?

Na način da me ljudi prepoznaju na cesti jer su gledali predstavu, što mislim da nije baš čest slučaj.

Film u kojem ste ostvarili prvu filmsku ulogu, rađen po predstavi, bio je hrvatski kandidat za Oscara. Pršte li filmske ponude?

Pa ne bih rekla da pršte, ali je bilo nešto. Snimila sam kratki film u režiji Ivana Salaja, u sklopu Zagrebačkih priča, premijera će biti ove godine.