Tijekom devedesetih godina riječ 'Jugoslavija' u Hrvatskoj se tretirala kao psovka, a svako spominjanje ili bavljenje bivšom državom dežurni državotvorni žandari, u medijima i šire, opisivali su pejorativno kao jugonostalgiju.

Pod Tuđmanovim vodstvom, a u skladu s njegovom ideologijom Hrvatske über alles, značajan dio nepoćudne hrvatske komunističke i jugoslavenske povijesti aktivno se htio reinterpretirati s nacionalističkih pozicija, ali i zaboraviti i potisnuti, kao nevjerojatna trauma iz koje se Hrvatska uzdigla kao feniks iz pepela. Time je hrvatsko društvo izgubilo jedan važan povijesni i društveni kontekst unutar kojeg je i prosperiralo i stvaralo. U vremenu u kojem je na cijeni bio čisti hrvatski zrak, a još više oni koji samo njega udišu, Pokret nesvrstanih – kao jedna od ključnih odrednica jugoslavenske vanjske politike – potpuno je zaboravljen jer se Hrvatska okrenula sebi, a onda i Europi, u koju je, kako kaže mit tisućljetne uljudbe, oduvijek pripadala, i više od same te Europe.

Zbog svega toga knjiga poput 'Treće strane hladnog rata' povjesničara Tvrtka Jakovine vjerojatno izaziva opasnu kognitivnu disonancu u glavama hrvatskih nacionalista jer bez ikakve jugonostalgije (iako je neizbježno da će autoru netko prilijepiti tu etiketu), a s uvjerljivim historiografskim argumentima i dosad nepoznatom građom gradi uvjerljivu priču o važnosti pokreta nesvrstanih, i za Titovu Jugoslaviju, kao i za ostatak svijeta koji se tada nalazio u Hladnom ratu. Jakovina svoju knjigu svjesno i namjerno izmješta iz uskog nacionalnog konteksta četiri milijuna Hrvata i pozicionira Pokret nesvrstanih, kao i Jugoslaviju kao jednog od ključnih igrača, u središte svjetskih zbivanja, od Zimbabvea do Kube, što je diplomatska pozicija o kojoj države nastale raspadom SFRJ mogu danas samo sanjati.

Takvu kontekstualizaciju 'Treće strane hladnog rata' naglasio je na predstavljanju i urednik knjige Tihomir Ponoš, koji je rekao da Jakovinino djelo zaslužuje i prijevod na strane jezike, s obzirom na to da 'inozemni čitatelj može razumjeti sve što se opisuje u knjizi jer ona se tiče svjetske povijesti'.

U 'Trećoj strani hladnog rata' Jakovina se preko Pokreta nesvrstanih bavi i nasljeđem kolonijalizma na afričke države, otkriva pozadinu sovjetskog ulaska u Afganistan, objašnjava zašto Egipat i Iran imaju jako loše međudržavne odnose, kao i broje druge stvari koje su i danas relevantne za razumijevanje trenutne političke situacije. 'To je i pokazatelj da jedna mala zemlja može igrati veliku ulogu jer je Jugoslavija bila moćnija u svijetu od svoje realne snage, a to je bio proizvod htjenja i mnogo rada', zaključio je Ponoš.

Cijenjena, odlično umrežena i efikasna jugoslavenska diplomacija posebnu je pažnju pridavala Pokretu nesvrstanih, a jedna od Jakovininih teza jest i da se bez razumijevanja nesvrstanosti ne može ni razumjeti Jugoslavija. Kao dugogodišnji predstavnik te diplomacije govorio je Budimir Lončar, posljednji ministar vanjskih poslova SFRJ, koji je Jakovini bio i jedan od ključnih izvora za 'Treću stranu hladnog rata', koji je istaknuo da nije nostalgičan za prošlim vremenima, ali i da se ne plaši biti svjedok istih za povijest.

Lončar je svoju cijelu diplomatsku karijeru proveo na razne načine povezan s djelovanjem Pokreta nesvrstanih, te je naglasio da je njegov najveći problem bio 'raskorak između vanjske i unutarnje politike članica', što je i očekivano, jer je bila riječ o skupu raznorodnih država. Primjerice, komunist Tito bio je blizak prijatelj egipatskog predsjednika Nasera, koji je pak u svojoj državi zatvarao komuniste, ali to nije naročito utjecalo na odnosu unutar Pokreta nesvrstanih, koji je prvenstveno htio zadržati ekvidistancu prema tadašnjim supersilama, SAD-u i SSSR-u.

Lončar je rekao i da je Tito bio opsjednut vanjskom politikom, kojom se svakodnevno bavio, a naglasio je i važnu ulogu najdugovječnijeg jugoslavenskog ministra vanjskih poslova Koče Popovića, koji je zaslužan za uspostavljanje snažne i kompetentne diplomacije.

Predgovor za 'Treću stranu Hladnog rata' napisao je Hidajet Biščević, bivši vanjskopolitički novinar, a sada koordinator Pakta stabilnosti, koji je ponajprije istaknuo da su se u proteklim desetljećima od raspada Jugoslavije značajno promijenili 'naši svjetovi i identiteti', ali da 'mnogo od onoga čemu danas svjedočimo ima korijene u jugoslavenskoj paradigmi'. Biščević nesvrstanost vidi kao Titov vanjskopolitički odgovor na 1948. i prekid sa Staljinom, te pohvalio autora za njegov 'staložen i razložan način' pisanja o Jugoslaviji.

Sam Jakovina otkrio je da ove knjige sigurno ne bi bilo bez socijalističkog moćnika Josipa Vrhovca, odnosno njegovog privatnog arhiva dokumenata. Ideju za knjigu na ovu temu Jakovina je dobio istražujući posjet tadašnjeg američkog predsjednika Richarda Nixona Zagrebu, kada je razgovarao s mnogim svjedocima tog vremena, koji su sudjelovali u organizaciji posjeta.

'Treću stranu Hladnog rata' Jakovina je pisao pet godina, kombinirajući dokumente koje je dobio od Vrhovčeve obitelji nakon njegove smrti, kao i razgovore sa svjedocima vremena. Rezultat toga je opširno štivo, na 650 stranica koje slijedi još njih 130 s fusnotama, skoro beskrajnom listom literature i pojmovnikom, no riječ je o impresivno opremljenoj knjizi koja nije pisana samo za usko stručne potrebe historiografije, nego jezikom razumljivim za sve. Ova knjiga također je i svojevrsni uvod u sljedeću, koja će se više baviti odnosom Pokreta nesvrstanih i supersila, kao i položajem Jugoslavije u Europi.

Hrvatska, u svakom slučaju, zbog vlastite budućnosti treba otkriti bolje strane jugoslavenske povijesti, među kojima je i moćna vanjska politika, koja se nije svodila samo na odnose s Europom i SAD-om, kao što je danas slučaj. Devedesetih je bilo vrlo in lamentirati o Hrvatima kao malom narodu s velikim idejama. 'Treća strana Hladnog rata' pokazuje da mali narodi i države mogu i imati i ostvariti velike ideje - Pokret nesvrstanih definitivno je bio nešto tako - ali samo ako se otvore prema cijelom svijetu, a nikako ako misle da su sami sebi dovoljni.