Nizu knjiga o Azri i Džoniju Štuliću pridružila se, dakle, još jedna – 'Azrini svjedoci' - ukoričena 101 priča iz publike. Boris Leiner i njegova bolja polovica Jasminka Mitrić pristupili su joj slično kao što je učinjeno u dokumentarcu o Bruceu Springsteenu 'Springsteen & I', u kojem se iz rakursa fanova mogao dobiti stvaran, ogoljeli potencijal umjetnika, kao i njegova pozicija među društvenim parametrima.

Druga je to knjiga Borisa Leinera o Azri, nakon autobiografske 'Sve bio je ritam' i još jedna vizura koja rasvjetljava legendu o bendu o kojemu je zasigurno napisano najviše knjiga na ovim prostorima, uključujući ukoričenu doktorsku disertaciju Zlatomira Gajića 'Rok pesnik Branimir Džoni Štulić'.

O knjizi, starim danima slave, novim danima sjećanja, autobiografskom pisanju, Džoniju Štuliću i još koječemu razgovaramo s Borisom Leinerom i Jasminkom Mitrić.

Zašto ste odlučili prirediti baš ovakvu knjigu o Azri, iz perspektive fanova benda? Zbog čega mislite da je bilo važno čuti taj glas?

Boris i Jasminka: Ovo je jedinstvena perspektiva na temu Azre, do sada neobrađena. More literature napisali su kritičari, teoretičari, pa i mi iz benda - naše autobiografije. Knjiga 'Azrini svjedoci' posebna je jer obuhvaća fanove iz cijele regije - od Azrinih početaka do danas, iz gradova i provincija, raznih godišta i profesija - te daje dragocjene osobne detalje o fenomenu Azre i ljudima zbog kojih se ta glazba još aktivno sluša.

Kako ste dolazili do Azrinih fanova i njihovih priča?

Boris i Jasminka: Pozivali smo ih privatno, u ime starih dobrih dana, preko društvenih mreža, čak i putem radijskih intervjua. Neki su poslali priču, pa nismo saznali odakle su dobili informaciju. Tematika je bila Azra - jednostavno. Kako su pristizale priče, nekako su se same po sebi sortirale po tematici i senzibilitetu. Uglavnom, nit vodilja svakog poglavlja je labava kronologija. To je bio logičan izbor - da bude koliko-toliko pregledno, jer ima preko sto pisaca.

Zašto je riječ o baš 101 priči iz publike koje ste odlučili sabrati?

Boris i Jasminka: Nema smisla izabrati dvadeset fanovskih priča o Azri jer smo htjeli mozaik svega - da se vidi dokle i do koga je sve Azra dobacila. Ima više od 101 priče, možda čak i 112... Dosta je i kratkih, ali su draguljčići.

To zvuči kao doista puno autora i autorica koji su donijeli svoja sjećanja na bend i priče o Azri. Kako znamo, ljudi pišu bolje i slabije. Kako ste tome doskočili? Koliko ste redigirali pojedine priče fanova? Ili ih niste uopće htjeli dirati?

Jasminka: Da, to je stvarno bio izazov. Ima tu ljudi koji su jako pismeni i onih vrlo skromne pismenosti. Isto tako, puno je jezičnih varijanti, dijalekata, šatro tekstova. Uredništvo i lektura stoga su bili vrlo nježni. Da je te tekstove u ruke dobio neki znalac, imali bismo savršeno i mrtvo štivo, a to nikako nismo htjeli. Namjera je da je tekst živ i minimalno dotjeran te da se kroz taj mozaik priča dobije dojam o veličini i bogatstvu Azrina nasljeđa. Azra, kao radikalan i netipičan bend, dobacila je vrlo daleko - preskočila je prostor i vrijeme i postala univerzalna vrijednost upisana u kolektivnu memoriju tisuća i tisuća ljudi.

Na koji ste način raspodijelili te anegdote u knjizi po cjelinama?

Jasminka: U knjizi je pet cjelina - 'Ja sam na tom koncertu', 'Priče za ispričati', 'I nakon svega', 'Mudraci' i 'Pričice - crtice'. Kao što smo napomenuli, svaka cjelina ide tematski i kronološki, ali se isprepliću priče iz cijele regije, pa i nekoliko iz New Yorka, Atene, Göteborga, Malte...

Na što se zapravo odnose te priče fanova? Što oni izdvajaju u svojim pričama? Jesu li to sjećanja na koncerte ili ima i intimnih osvrta na bend, njegove pojedine pjesme i to što one znače fanu?

Boris i Jasminka: Sve spomenuto u pitanju. Prva cjelina su zgode s koncerata, živopisne i zabavne... Kako se srušila bina u Osijeku, kako je netko pobjegao iz vojske u Kulušić i bio debelo kažnjen, zatim Torcida koja se zbog Hajduka zatekla u Vinkovcima i naletjela na Azru... Sijaset divnih i neponovljivih zgoda i nezgoda. U drugim poglavljima su intimne priče. Kako je netko izabrao profesiju zbog Azre, radio filigranski nakit inspiriran Azrom, volio se uz Azru... Cijeli background tog vremena ispričan je kroz osobne ispovijesti - za suze i za smijeh. Poglavlje 'Mudraci' ima osam sjajnih promišljanja o Azri. Među njima je i nekoliko novinara koji su pisali isključivo iz fanovske perspektive.

Kako ste doživjeli nedavnu zagrebačku promociju knjige? Slijedi li turneja?

Boris i Jasminka: Na zagrebačkoj promociji bilo je na neki način retro - ali i decentno i rokerski, uz zvuke harfe sjajne Doris Karamatić. S nama su na pozornici bili i zagrebački pisci iz knjige. Inače, to je koncept svake ove promocije - da su s nama na stageu pisci iz gradova u kojima gostujemo. Tako i uživo svojim šarolikim nastupom sugeriraju karakter knjige. Od 20. svibnja smo po Srbiji - svi veći gradovi - a u šestom mjesecu opet doma: Split, Zadar, Rijeka, Osijek... Nemamo još točne datume.

Azra je bend o kojemu je napisano uvjerljivo najviše knjiga na ovim prostorima. Možete li izdvojiti svoje favorite?

Boris: Najdraži uradak na tu temu mi je film Ines Pletikos 'Kad Miki kaže da se boji'.

I sami ste nedavno objavili takvu knjigu, autobiografsku, također kroz anegdote - 'Sve bio je ritam'. Što vas je ponukalo na pisanje te i takve knjige? Jeste li bili zadovoljni njezinom recepcijom?

Boris: Dogodovštine i anegdote mog rokerskog života dugo su se sedimentirale u mojoj glavi, ali se nisam usudio pisati jer to nije bilo moje područje. Onda me moja draga Jasminka nagovorila da počnem. Tako sam sjeo i u nešto više od mjesec dana ispripovjedio pedesetak priča i pričica. Rekli su mi znalci da sam talentiran jer je kratka priča za početnika zahtjevna forma, tricky. Vrlo sam zadovoljan njenom recepcijom. U prvih mjesec dana 2020., kad je izašla, dakle na početku epidemije, prodan je zavidan broj primjeraka. Od tada smo gostovali na četrdesetak promocija po Hrvatskoj i Bosni. Upravo se sprema i makedonsko izdanje moje autobiografije.

Zašto mislite da se baš kroz anegdote može najbolje razumjeti neka epoha, muzika ili bend?

Boris: Zato što je anegdota idealna za suvremenu publiku - kratka je forma, direktna i dinamična. Meni, kao bubnjaru bez velikih književnih pretenzija, sjajno odgovara. Svirao sam onako kako sam živio, pa sad pišem onako kako sam svirao - žestoko.

Oko knjige 'Sve bio je ritam' instantno se negativno očitovao i Branimir Džoni Štulić. Što mu je zasmetalo? Kako gledate na to? Ipak ste mu bili lojalan suradnik i pratitelj. Dok je Sacher otišao Rundeku u Haustor, vi ste ostali s Džonijem. Također, jedan ste od rijetkih koji je baš dugo uspio surađivati s njim. Jeste li pristajali na puno kompromisa?

Boris: Džoni je očekivano loše reagirao na moju knjigu. Ali da će baš tako daleko ići u optužbama i vrijeđanjima... To me ipak pogodilo. Istina, najdulje sam izdržao s njim. Nije bilo lako, ali je bilo neponovljivo. Bez kompromisa, barem neke vrste, u životu ionako ne ide. S Džonijem ih je bilo mnogo, ali vrijedilo je.

Čujete li se kad s njim?

Boris: Ne.

Kako se osjećate u ulozi pisca, naspram uloge muzičara? Vidite li i gdje kakvu sličnost ili poveznicu između ispisivanja teksta i skladanja glazbe?

Boris: Knjigu sam napisao onako kako sam i svirao - u jednom dahu, žestoko i rokerski. Kojom god umjetnošću da se netko bavi, uvijek se iščitavaju njegov karakter, talent, temperament. Meni je pisanje neopterećujući izazov.

Čega se danas sjetite i kako se osjećate kada pomislite na Azru na svom vrhuncu, na novi val, na sve te lude noći i koncerte koje ste imali? Što vam najviše nedostaje iz tog vremena?

Pamtim svjetla pozornice, znojne fanove i slatka iznenađenja u backstageu...

Zadnjih godina više kiparite nego što svirate. Što vam se najviše sviđa u kiparstvu?

Kiparstvo je čvrsta forma koja me prizemljuje, a muzika je za let u visine.