‘Nije baš neka raskoš’, misli Kristijan dok odlaže putnu torbu ispod školske klupe za ovu priliku pretvorene u toaletni stolić. Na njemu malo ogledalo, promjera 22 centimetra. Jedva mu glava stane unutra. S druge strane povećalo. Od proširenih pora slaba je korist.

‘Slobodno se poslužite ormarom’, rekla mu je mlada knjižničarka, ali Kristijan ne zna što bi s njim. Za jaknu, traperice, košulju i debeli džemper sasvim mu je dovoljna stolica u kutu. Tenisice će ionako tutnuti ispod, a vunenu kapu zgurati u džep. Vrednije od cijele odjevne kombinacije ganc je novi kostim Djeda Mraza koji Kristijan upravo vadi iz torbe. Kapa, crveni kaput s velikom dugmadi, hlače s bijelom pasicom po dnu i crne (bivše vojničke) čizme s pomponima. U pretinac sa strane spremio je ‘kosmati dio opreme’ i neseser. Rumenilo, ljepilo za bradu, puder da zabijeli obrve i crna olovka za oči. Vježbao je doma u kupaonici, zadovoljila ga je vlastita uvjerljivost.

Kristijan se snalazi. Iskrcao je pozamašan iznos za kostim. ‘Nekad treba i investirati’, pomislio je. Bio je lakovjeran, još više principijelan, mlad... kad se trebalo pobrinuti za budućnost, pa na pragu pedesetih nije član ničega, na položajima nema nikoga, sindikat ne stoji iza njega. Snalazi se sam.
Ovaj mu se oglas učinio zanimljivim. ‘Traži se Djed Mraz za dvosatnu dječju zabavu povodom Badnjaka. Honorar 500 kuna, poslodavac: Dječji vrtić Malik Tintilinić.’ Pa se javio, zašto ne?

Netko zakuca na vrata. Knjižničarka. ‘Jeste li spremni?’ pita ga smiješeći se. ‘Ho-ho-ho!’ odgovara Kristijan i baca zadnji pogled prema minijaturnom ogledalu na stolu. Mlada se knjižničarka nasmije glasno.

Malo je nakon tri.

Kružna dvorana ispunjena je djecom. Kad se Kristijan pojavi na vratima, glavice se okreću prema njemu. On se zacrveni, ispod rumenila koje je kupio na trafici. ‘Da vam umotam?’ pitala je trgovkinja. ‘Ne treba, nije za poklon’, odgovorio joj je u neprilici.

Roditelji počinju pljeskati, djeca mu mašu, njihovi se sitni dlanovi stapaju u glasan aplauz koji će ga ispratiti do udobnog dvosjeda na pozornici. Sa strane je švedski stol, naresci, sir, sokovi i gomila kolača koje su donijeli roditelji. Sve je fino aranžirano. Kristijanov je posao samo da sjedne i popriča sa svakim djetetom. Ona će mu reći svoje želje, donijeti pisma s popisom darova, a on će ih pogladiti po glavi, uputiti ih iza pozornice da ondje pronađu vrećicu s imenom i za kraj se nasmijati fotoaparatima i smartphoneovima roditelja i službenom fotografu koji će slike kasnije prodati vrtićanima.

‘Peace of cake’, pomisli Kristijan pa pogleda prema stolu s mađaricama, išlerima i tortama od čokolade. Sva se djeca zovu jednako, jednosložno ili dvosložno, i sva su slatka, zbunjena, u tremi. Jer - pred njima je Djed Mraz. A neće ga prepoznati na ulici.

Mlada knjižničarka prati Kristijana prema ‘garderobi’.

‘Jeste li zadovoljni?’ pita ga. ‘Ja jesam, a vi?’ pita on. ‘Naravno’, odgovara djevojka. ‘Ali najvažnije je da su zadovoljna djeca, nije li?’ Kristijan ne odgovara. To se podrazumijeva.

Malo je nakon pet.

Sjeda za školsku klupu na kojoj ga čeka koverta s novcem. Virne u nju, ali ne prebroji. To mu je uvijek neugodno, pa i kad je sam. Ispalo bi da ne vjeruje.

Biografija autorice

Svlači se. U kružnoj dvorani za zabave bilo je prevruće. Oznojio se. Puder mu je kliznuo s obrva, brada se užarila pod sintetičkim vlaknima, ali: ‘Sve su to sitnice’, zaključi. ‘Najvažnije je da su djeca zadovoljna.’

Prvi mu je put pa se nije sjetio kozmetičkog dodatka za ono ‘iza scene’. Rumenilo se teško skida, tragovi ljepila ostaju za nadusnici, mora ih skinuti noktom, olovka kojom je nacrtao madež na obrazu i podvukao crtu s donje strane oka, razlijeva se pod prstima. Kristijan uzima papirnatu salvetu i nasuho struže ostatke make-upa. A onda sprema odijelo u torbu, uredno slaže umjetnu bradu, gura neseser u bočni džep i odijeva svoju ‘civilnu kombinaciju’.

Dok Kristijan iziđe iz garderobe, djeca su se već pokupila kućama. Majke su razmijenile recepte, ali su razmijenile i kolače, i tri čistačice čiste nered sa švedskog stola. A Kristijan je gladan. ‘Nema veze’, misli, ‘skočit ću putem do supermarketa. Usput mi je.’

Na parkingu ugleda i Tiju i Jana i Nou... Zanovijetaju; te neće šal, te nije im hladno, te igračka je glupa, te... Kristijan ih gleda, dođe mu da upita: ‘Tko je ono bio dobar prošle godine?’ No, ne govori ništa. Djeca ga ne prepoznaju, i to su sitnice, što dijete zna što je poklon... i koliko košta. Još jednom se okreće prema parkiralištu, gleda farove glomaznih automobila, zamišlja sadržaj njihovih gepeka i interijere novih stanova s bijelim, mekim sofama bez fleka. A onda produži prema tramvaju.

Snuždio se, više ne viče ‘ho-ho-ho!’, zavidan je. Na sve te ljude, svu tu djecu, ljut na svoje propuste, na stid koji mu ne da da prebroji zarađeni novac... Nezadovoljan. Pa uvuče ruku u stražnji džep hlača i napipa kovertu s parama. Ovaj put je izvadi. Prebroji. Sve je tu. Tri novčanice od 100 kuna i četiri od 50. ‘Skupljalo se’, pomisli.

Supermarket je blještav, sviraju ‘Jingle Bells’. Rekao je da neće na Badnjak u šoping, ali - džepovi su bili prazni, sad su puni, pa puni kolica pecivom, tjesteninom, konzervom s bolonjez umakom, kiselim krastavcima, paketom napolitanki od kile, mlijekom, jogurtom, voćnim jogurtom, bananama, toaletnim papirom, šamponom protiv prhuti, limenkom piva. Pa ga ponese: utrpa i minijaturni plastični bor, paket crvenih kuglica, zatim zlatnih zvončića, prskalice, plastični kipić Djeda Mraza, zvijezdu za vrh bora. Pronađe vrećicu s klicama pšenice. Prekasno je za nju, ali košta dvije kune na sniženju, pa ubaci i nju, a onda se vrati među police po kakao, pjenušac, ode do pulta sa salamama, naruči 20 deka šunke u ovitku i: ‘Dajte mi pola pečenog pileta, molim vas... Hvala, gdje vam je francuska?’

Ide prema blagajni, stane u red. Ispred njega gospođa u nercu. Kristijanu dođe da opipa bundu, da vidi je li prava ili plastična poput njegove brade za kojom ostaju tragovi ljepila. Struže nadusnicu prstima, osjeća da ga žari. I nos mu je crven od hladnoće, pa izgleda kao alkoholičar. Iza njega se učas stvori red, desetak ljudi s punim košarama.

Malo je nakon šest.

Blagajnica je nervozna, već kasni. I njoj je Badnjak, to nitko ne primjećuje. Gospođa u nercu ima novu frizuru, sitne joj šljokice bljeskaju poput auerole. Njezina je potrošačka košarica glamuroznija. Nema u njoj pečenog pileta i falšeg šampanjca za siromašne. Nema ni konzerve s gotovim bolonjezom, samo fine stvari. Mnoge od njih Kristijan ne prepoznaje. Gospođa vadi artikle na pokretnu traku. Nehotice zakači Kristijanovu putnu torbu s kostimom Djeda Mraza.

‘Oprostite’, okrene se. Pogleda ga upitno, promotri područje oko usana i nosa, nadraženo jakim ljepilom i zimom. Kristijan zna da misli - alkoholičar. Pa ipak - nasmije se i odgovara: ‘Sve je u redu, gospođo.’ Žena uzvrati osmijeh, ali radije bi da joj se nije obratio, pomisli on. Pa ne zna što bi trebao učiniti da popravi dojam. Možda da joj pomogne posložiti namirnice? Ili će pomisliti da želi ukrasti?! Žena odlaže bocu s vinom, s one police 200+, nekoliko kozmetičkih poklon-paketa, veliku bombonijeru s raznobojnim pralinama, dobar komad crvenog mesa i kutiju After Eight čokoladica.

‘After Eight’, pročita Kristijan naglas. ‘Otkad to nisam vidio!’ Žena se nasmiješi, on se okrene prema redu što se formirao iza njega, s pogledom ‘sad je kasno, nema smisla da se vraćam’, ali ne govori više ništa. Žena plaća karticom, u vrećicu trpa namirnice, jednu po jednu, pažljivo da se ne zgnječe. ‘Sretan Božić’, kaže trgovkinji. I zaboravlja After Eight.

Kristijanova kolica već su na redu, trgovkinja provlači jedan po jedan artikl. On misli bi li ili ne bi. ‘Gospođo, gospođo!’ ipak vikne. ‘Zaboravili ste ovo’, govori dok maše čokoladicama. ‘To je za vas’, odgovara gospođa u nercu. Smiješi se: ‘Sretan vam Božić’, vikne na odlasku. I već je okrenuta leđima...

Kristijan ulazi u svoj samački stan. Odlaže putnu torbu i plastični bor na pod, pali televizor, otvara hladnjak i u njega trpa francusku, pivo, pjenušac, šunku u ovitku... Pa uzima kristalnu zdjelu s poklopcem u koju istresa After Eight. Preskače i pile i bolonjez i sjeda pred televizor. Nasloni se i podigne noge na stolić. A onda uzme prvu čokoladicu. Kao kuća veliku.

Malo je nakon osam.