Barsamianova pitanja otkrivaju njegovu bazičnu pripremljenost i poznavanje problema koji se raspravljaju u dijalogu s Chomskim. On očito zna do koje je mjere raspravljivosti u posljednjim istupima došao njegov uvaženi sugovornik o određenoj temi i pitanje mu je formulirano tako da odgovor može zadovoljiti ne samo njega, kao pitača u ime javnosti, nego i samoga odgovarača, koji pojedine misli može rekapitulirati za one koji dotad nisu bili upoznati s njima.

Sve te globalne fenomenološke postavke, sociopolitičke dijagnoze kognitivnog znanstvenika Noama Chomskog, sva njegova interdisciplinarnost u spoznavanju problematika svekolikog suvremenog svijeta, prožeta sveopćim krizama, u ovoj intervjuerskoj knjizi prezentira se pristupačno i uvjerljivo te za raznolike strate suvremenog čitateljstva.

To je i razlog zbog kojeg Chomsky i na pola devete dekade života ostaje poligeneracijski guru planetarnoga dosega, i to s porukama i za budućnost. Treba imati na umu pritom da on kao poznat politički aktivist djeluje od šezdesetih, od doba Vijetnamskog rata. Kao istaknuta ličnost američke ljevice iznosi sve nepobitne argumente protiv rata i teško optužuje SAD zbog opće imperijalne vanjske politike i tad i sad. Posebice se pročuo tezom da je SAD zapravo najveći svjetski terorist, a da to nisu oni protiv kojih se vode ratovi protiv terorizma.

U zbirci razgovora o kojoj je ovdje riječ, vođenih u razdoblju od 2010. do 2012. godine, Noam Chomsky najneposrednije odgovara i na širok spektar civilizacijskih odsudnih pitanja, i to tako da izrazito kritičko-analitičkom metodom dolazi do originalnih, nerijetko začudnih objasnidbenih sinkretizama. Komentirajući tako najvažnije probleme unutrašnje politike SAD-a, a mnogi od tih u cijelome svijetu postaju automatski vanjskopolitičkim, on se odreda bavi fatumski ozbiljnim temama, kao što su rečeni novi američki imperijalizam, kakvi su izgledi demokracije u arapskome svijetu, što karakterizira financijska kriza u Europi, što je uzrok propasti američkog javnog školstva i uopće propadanja političkih institucija u Americi i svijetu te koji je doseg u najmanju ruku neočekivana i neobična društvenopolitičkog pokreta u Americi - Occupy.

Chomsky sve te kompleksne teme i dileme izlaže jezgrovito te počesto s preciznom povijesnom retrospektivom. Nadoknađuju tako ti u knjizi objavljeni intervjui posvemašnju insuficijenciju komentatorskoga vanjskopolitičkog štiva u hrvatskim tiskanim medijima nakon što je, odmah nakon stranica kulture, malo po malo reduciran i prostor vanjske politike u dnevnicima, a koji je onda uglavnom i preimenovan u rubrike nazvane Svijet i slično, tj. prečarobiran je u svenazočni infotainmnet, instant ersatz za sve ono vrijedno u novinama čega već dugo nema. Na Barsamianovo retrospektivno pitanje o godini 1968, kad se u Francuskoj pojavila krilatica 'Tražimo nemoguće', što on pamti o tom razdoblju, a da može imati određeno značenje i za današnje zbivanje, Chomsky odgovara: 'Ti događaji u Francuskoj bili su znakoviti.

Najznakovitiji dio, barem meni, bila je činjenica da je u nastanku bilo studentsko-radničko savezništvo, a to je moglo nešto značiti. Na koncu se pokazalo da nije značilo ništa, ali je doista moglo imati puno veću težinu. To je primjer iskre koja nije izazvala plamen.'

Ta zadnja rečenica, i to bez obzira na njenu sjajnu, iskričavu metaforičnost, čini se danas najboljom definicijom šezdesetosmaškoga pokreta, i to kako onoga na svjetskome planu, tako i u našem dijelu svijeta. No ovdje je to pitanje, zapravo, invokacija za usporedbu s famoznim novim američkim patentom pokreta otpora i suprotstavljanja vlasti nazvanim Occupy, u kojem se nenasilno zauzimalo javne prostore počevši od Wall Streeta pa dalje. Da bi se pokrenuo takav otpor, nužno je bilo prevladati prepreku straha.

Barsamian u pitanju kaže da se čini da je pokret Occupy uspio u tome. Chomski kaže da jest, ali da je skupo suprotstavljati se vlasti i moći. U Sjedinjenim Državama, kaže on, poslovna je klasa izrazito svjesna. I neprestano vodi ogorčeni jednostrani klasni rat te će uvijek silovito reagirati naiđe li na otpor. Strah je stoga razumljiv.

Jedno od nezaobilaznih pitanja u svakome raspravljanju politike je i nezaobilazno pitanje o smislu izbora u suvremenoj politici. To je i pitanje koje Chomskome često postavljaju nakon njegovih brojnih javnih nastupa, tj. ima li smisla uopće izlaziti na izbore. On ne smatra to pitanje nečim posebno odsudnim za današnju politiku, pa kaže da ako je glasač u takozvanoj 'sigurnoj državi', gdje se zna kakav će biti ishod glasovanja, može se odlučiti da ne glasuje ili može glasovati za neku stranku koja pokušava prerasti u alternativu.

Ako se glasa u 'presudnoj državi', u kojoj je rezultat neizvjestan, treba se odlučiti prema tome želi li dati glas lošijem kandidatu ili ga želi spriječiti. To ne znači, naime, da je drugi kandidat po volji glasaču. Koliko god je taj njegov savjet očito namijenjen američkome glasaču, toliko se da prepoznati i ono što se događa u Hrvatskoj u kojoj se uglavnom više glasuje po principu 'protiv' negoli 'za'. S takvim, lako uočljivim razlikama prema stanju politike u nas, da se lako odčitati i velike opće sličnosti u promišljanima Chomskoga o političkoj teoriji i praksi u svijetu razvijenoga i prerazvijenoga kapitalizma koji se litotno imenuje neoliberalizmom i ovoga u Hrvata, koji je u fazi nečega amorfnijeg i opasnijeg od prvobitne akumulacije kapitala, a što se iskazuje u nekim amebnim oblicima primitivnoga razmnožavanja prostim dijeljenjem.

Chomski za sebe zna reći da je staromodni konzervativac i time često šokira ljude jer ga mnogi smatraju zapjenjenim radikalom. To objašnjava time što smatra da je Magna Charta Libertatum, kao i cijela pravna tradicija koja je iz nje proistekla, dobra i logična te da mu se čini da u vezi s idealima razvijenim iz toga dokumenta nema ničeg lošeg, a konzervativac, barem kako se nekoć shvaćala ta riječ, netko je kome je stalo do tradicionalnih vrijednosti. To što ga se smatra radikalom proizlazi iz toga što je danas poštivanje tradicionalnih vrijednosti izrazito radikalna pozicija.

Tako kazuje Noam Chomski, konzervativni guru koji ipak gura naprijed.