Dejan Ilić vlasnik je ugledne izdavačke kuće iz Beograda Fabrika knjiga, u kojoj svoje knjige objavljuju autori poput Viktora Ivančića, Dubravke Ugrešić, Borisa Budena i Nenada Veličkovića. Riječ je o nakladniku koji djeluje pod sljedećim motom: 'U Fabrici knjiga bavimo se angažiranim izdavaštvom. Zanimaju nas alternativne 'istine' i 'drugačija' objašnjenja. Ozbiljno radimo svoj posao. Radujemo se pažljivom čitanju svega što objavimo.' Također, Ilić redovito piše kolumne i komentare za poznati srbijanski lijevo-liberalni portal Peščanik, u kojima bez pardona secira srbijansku, a ponekad i regionalnu stvarnost.

S obzirom na nove, a zapravo već redovite političke napetosti na prostoru bivše Jugoslavije, koje kreću početkom ljeta kada se u Bosni i Hercegovini obilježava genocid u Srebrenici, a kulminiraju mjesec dana kasnije kada se u Hrvatskoj kada se slavi dan pobjede, zamolili smo Ilića da nam odgovori na nekoliko pitanja koje se tiču stanja politike, društva i kulture u Srbiji.

Kada sam nedavno trebao pisati svoju redovitu kolumnu za tportal.hr, jedna od tema koju sam razmatrao bila je s radnim naslovom 'Što zapravo hoće Srbija?', pritom misleći prvenstveno na aktualnu vlast u Beogradu. Ideja tog teksta je bila pokušati osmisliti kakvu to dobronamjernu i racionalnu, a ne nacionalističku politiku, nekakvu Realpolitik, trebaju prema Srbiji voditi njeni susjedi, ponajviše oni s prostora bivše Jugoslavije. Na kraju sam odustao od tog teksta, jer se nisam mogao uopće dosjetiti koja bi to bila vanjska politika i kako sa Srbijom uspostaviti dobre, konstruktivne susjedske odnose a da se to može uskladiti s, primjerice, pismima Tomislava Nikolića Elizabeti II. I Vladimiru Putinu i potezima te vrste. Zato prebacujem lopticu i pitam vas, što zapravo hoće ova današnja Srbija?

Srbija nema svoju volju. To je parče zemlje na kome žive neki ljudi. I ti ljudi hoće razne stvari. Ali, način na koji ste mi postavili pitanje odgovara načinu na koji osobe na čelu države i na čelu vlade hoće da predstave Srbiju. Kao da je Srbija jedan homogeni entitet u čije ime oni izgovaraju praktično što im padne na pamet. A najčešće im padaju na pamet stvari koje se mogu protumačiti kao jasan kontinuitet s nacionalističkom politikom iz devedesetih. To posebno važi za predsjednika države. Ta politika iz devedesetih jest uzurpacija prava da se govori u ime nekog imaginarnog 'naroda', koga u realnosti nema. Realno postoje građani s najrazličitijim željama, htijenjima i potrebama. Međutim, iako polazi od fikcije, ta politika ima realne učinke, najčešće takve da građani ne mogu da realiziraju svoje želje, htijenja i potrebe. Dakle, ako me pitate što su ciljevi osoba koje se danas nalaze na čelu Srbije, rekao bih da su to isti oni ciljevi kojima su se isti ti ljudi vodili i devedesetih. Pošto je to teško razumljivo, ta vrsta tupe tvrdoglavosti, čini mi se da razumijem zašto ste bili zbunjeni.

Kako komentirate premijera Aleksandra Vučića i rezultate njegove vlade, ove u kojoj je i formalno premijer? Postoje li neki potezi koji se mogu izdvojiti kao pozitivne reforme Vučićeve vlade?

Ne.

Ali, u pravu ste, Srbija prolazi kroz jednu vrstu reforme: ona konačno postaje partijska država, koja nema nikakve veze s pravnom državom i vladavinom prava. Što se vladavine prava tiče, lako možete vidjeti da se u Srbiji donose zakoni koji ništa ne valjaju, a koji su krojeni po mjeri garniture na vlasti. Srbija naravno ima tradiciju na koju se u svom lošem zakonodavstvu može osloniti i tekuća vlast. U Srbiji se i ustavi oblikuju prema potrebama dnevne politike. Dakle, tu nema ni govora o vladavini prava. Međutim, nema ni pravne države, jer ni te zakone skrojene po vlastitoj mjeri, ova vlast ne poštuje. Dakle, tu reformu koja se tiče pravnog oblikovanja države mirno možemo nazvati regresijom.

Jedna je druga reforma također u toku, i ona je sasvim u skladu s neoliberalnim politikama koje u ovom trenutku oblikuju svijet. Taj je proces nešto zanimljiviji od prethodnog, koji je samo banalan i primitivan. Jasno se vidi težnja tekućih vlasti da smanje sve one usluge za koje se država u nekim ranijim aranžmanima obavezala da ih pruža: mislim na zdravstvenu njegu i obrazovanje, kao i na socijalnu zaštitu građana. S druge strane, međutim, javni sektor tvrdo je uporište svake stranke na vlasti, jer se tu zapošljavaju njeni funkcioneri i pristalice. To je osnovni izvor glasova, na koji stranka na vlasti računa na svakim novim izborima. Dakle, kao i sve druge siromašne ili razvaljene zemlje, Srbija je na neki način ucijenjena da 'smanji' državu, ali ova vlast to mora da učini tako da ne ugrozi svoje stranačko tijelo. Vidjet ćemo što će se tu još dogoditi.

Moram se još malo zadržati na Vučiću, s obzirom na to da je on sada alfa i omega u Srbiji. Kako gledate na njegove javne istupe i sve te hipertrofirane emocije koje na njima izražava? Ne bih uopće htio dovoditi u pitanje da Vučić iskreno voli Srbiju, kladio bih se da je tako, najvjerojatnije kao nekakvu apstrakciju, ali meni se dogodi da osjetim transfer neprijatnosti kada gledam neke njegove press-konferencije, jer on doista nastupa čak i s nekom dozom erotike prema vlastitoj ideji Srbije... I još više – ideji sebe.

Nisam siguran da razumijem što znači fraza 'iskreno voli Srbiju'; umjesto Srbije, naravno, tu može stajati bilo koja država. Tim prije što govorite o osobi za koju su 'Srbija' i 'Srbi' sinonimi, a to je posebno loše. Dakle, ako je suditi po izjavama predsjednika vlade, ja bih rekao da on u stvari voli 'Srbe', a na štetu Srbije. Sada se ponovo kompliciraju stvari u Bosni i Hercegovini, i ako je suditi prema najnovijim izjavama predsjednika vlade, ta ljubav prema 'Srbima' ponovno će prevagnuti nad pravim interesima kako Srbije tako i Bosne i Hercegovine (koji se svode na to da građani u obje države pristojno žive). To su realni rizici. Sve ostalo je teatar, ja bih rekao – vrlo jeftin.

Kada se usporedi Tomislava Nikolića i Borisa Tadića na poziciji predsjednika Srbije, rekao bih da ovaj prvi ima jednu prednost – on se manje-više ponaša u okviru svojih ovlasti. No je li to dovoljno da se Nikoliću da barem prolazna ocjena?

Pa zar niste vi ovaj intervju započeli pitanjem o pismima koje je predsjednik Srbije slao na razne strane? Što vi mislite, zaslužuju li ta pisma prolaznu ocjenu? Svaki put kada je po njihovoj ocjeni ugrožen 'nacionalni interes' onako kako ga oni shvaćaju – a shvaćaju ga u vezi s nekom fikcijom koju oni nazivaju 'Srbi', a koja nema nikakve veze s državom na čijem su čelu – predsjednik države i predsjednik vlade zajednički vode istu politiku, za koju sam rekao da je nastavak njihove nacionalističke politike iz devedesetih.

Dosad sam pitao o poziciji, a što je s opozicijom? Odnosno, da budem nepristojan i pitam - vidite li vi nekoga za koga biste glasali na sljedećim izborima?

Volio bih da se smjena vlasti u Srbiji dogodi na izborima te da glasovi građana u toj promjeni budu ključni. Vidjet ćemo što će biti.

Redovito pišete za Peščanik. Zašto? Iz vaših tekstova, možda pogrešno, zaključujem da ste svrsishodan čovjek koji traži određeni smisao i konzekventnost od društva u kojemu živi. Koji je onda smisao vašeg kritičkog pisanja o stanju u Srbiji (i šire)? Očekujete li nekakav konkretan rezultat i što uopće smatrate da je konkretan rezultat?

Odgovorit ću vam tako što ću parafrazirati jednu poznatu izjavu jednog poznatog advokata koji je bio blizak Peščaniku. On je govorio: iako Srbija nije pravna država, mi se moramo ponašati kao da jest; jedino tako možemo vršiti pritisak da ona jednom, konačno to i postane. Naravno da očekujem i od vlasti i od ljudi koji izlaze u javni prostor da se ponašaju racionalno i da njihovi postupci imaju smisao. U skladu s tim se onda i ponašam i komentiram ono što se događa. Dakle, ponašam se kao da živim u zemlji u kojoj je racionalno i smisleno postupanje redovno stanje stvari, iako sam svjestan da smo daleko od toga.

Kao izdavač dali ste utočište brojnim autorima s područja bivše Jugoslavije koji u svojim domicilnim sredinama nisu baš omiljeni što doduše više govori o tim sredinama nego o tim piscima. Što vas privuče nekom književnom autoru ili autorici, kako selektirate to što ćete objaviti?

Mislim da nikome nisam dao utočište. Pisci čije tekstove ili knjige objavljujem mogli su birati gdje će objaviti, i imali su uvijek više ponuda od raznih izdavača. Oni su, na moju veliku radost, izabrali da rade sa mnom. Iako sam studirao književnost, pa bih se možda mogao nazvati kompetentnim čitaocem, knjige pisaca s kojima sam radio naprosto su mi se dopale kao običnom čitaocu. Meni se te knjige jednostavno sviđaju i zato sam ih objavio. Naravno, umio bih i da objasnim zašto su to odlične knjige, ali je sviđanje bilo prvo.

Što se publicističkih i stručnih knjiga tiče, onoliko koliko znanja imam da o tome sudim, odlučivao sam se za knjige koje su mi se činile važnim, utemeljenim i koherentnim. Dakle, za knjige koje govore o bitnim stvarima, koje to čine na pouzdan način, i koje o tim stvarima iznose stavove za koje se meni čini da su ispravni. Ovo posljednje posebno je važno, jer je nerijetko riječ o knjigama koje su na neki način govorile o ratovima iz devedesetih, o njihovim uzrocima i posljedicama, kao i zločinima koji su u njima izvršeni.

Nasuprotno pitanje – što ili koga nikako i nikada ne biste objavili? U smislu da se o nečijem pristupu nekom poslu može saznati i po tome što želi učiniti, a što nikad ne bi učinio.

Objavio sam knjige koje mi se sviđaju. I radim s autorima s kojima se uglavnom dobro slažem. O ostalom ne razmišljam, pa ne mogu odgovoriti na ovo pitanje.

Što je angažirano izdavaštvo?

Mi živimo u nekom svijetu koji je daleko od najboljeg. Taj svijet bi se mogao popraviti. Za to je potrebno znanje. Pritom ne mislim samo na stručno znanje; ima mnogo znanja i u takozvanoj lijepoj književnosti. To znanje nam je potrebno prije svega da bismo identificirali što nas to i zašto muči. Zatim, da bismo mogli predložiti kako to da otklonimo. I konačno, da bismo mogli ponuditi utemeljenu viziju nekog boljeg svijeta. Izdavaštvo koje inzistira na knjigama koje odgovaraju barem na jedan od ova tri zadatka vidim kao angažirano.

Kako se nosite s poslovnom, ekonomskom stranom izdavaštva u Srbiji? Je li Fabrika knjiga u stanju preživjeti to što je tržište knjiga (što je to?) u Srbiji?

Još uvijek smo tu, dakle zasad opstajemo. Tržište knjiga u Srbiji razoreno je, baš kao i u Hrvatskoj. Snalazimo se kako znamo i umijemo. Pritom, Fabrika knjiga nije sama. Postoje ljudi koji zajedno sa mnom brinu o Fabrici i pomažu koliko god mogu da ona postoji. Kad god posumnjam ima li to što radim ima, pomislim – pa valjda ti ljudi što su spremno stali uz Fabriku imaju neki dobar razlog za to. Bez njih, ne bi bilo Fabrike. Ali bi bilo možda nečega drugog. Ja volim da radim, i volim tekstove i knjige, nešto bismo već napravili, da nema Fabrike.

Koja je politika aktualnog ministra kulture Ivana Tasovca kada je riječ o knjigama? Postoji li?

Već neko vrijeme me ne zanima što radi ministarstvo kulture. A opet, i kada neću da znam za njih, ne mogu ih se osloboditi. Upravo je u toku razvaljivanje medijske scene u Srbiji, pod krinkom privatizacije državnih medija. To je izrazito destruktivna politika, sasvim u skladu s politikom čitave vlade čiji je to ministarstvo dio. To što sad rade s medijima, već se dogodilo u području izdavaštva, kada je uništena mreža knjižara. Ima mnogo boljih rješenja od puke privatizacije i gašenja svega što ne može opstati na tržištu, koje, naravno, ni na jedan način nije slobodno, već je, naprotiv, premreženo monopolima uz jaku podršku vlasti. Na vaše pitanje bih mogao onda odgovoriti ovako: politika aktualnog ministra prema knjigama ista je kao i njegova politika prema medijima – ignorantska, bahata i razorna.

Kada gostujete u Zagrebu, najčešće gostujete u Booksi. Riječ je o mjestu koje je obilježilo moj zagrebački život, pa bih posve intimno pitao za kraj što vi to volite u vezi Bookse?

Mogao bih vam sasvim intimno odgovoriti – volim osobe koje tamo rade. Odnedavno im se pridružila i jedna osoba iz Beograda koja je ovdje dugo vodila kulturni centar Rex – pa mi je Booksa sad još draža. Dakle, to su žene koje u polju kulturnog aktivizma pokušavaju uraditi ono što bih ja uradio u izdavaštvu. To ne znači da se mi u svemu slažemo, ali oni krajnji ciljevi su nam, čini mi se, isti. Da se pozovem na ono što sam rekao o angažiranom izdavaštvu, a što važi i za svaki drugi vid kulturnog angažmana: ako se na prvom i drugom koraku možda u ponečemu i razlikuju Booksa i Fabrika, na trećem koraku se sigurno sreću. U Booksi se osjećam, da upotrebim tu frazu, kao kod kuće, to jest – kao u Fabrici. Zato idem tamo.