Na promociji u MSU-u govorili su Martek, urednik izdanja Tihomir Milovac te autorica predgovora Dubravka Đurić. Pred tridesetak prisutnih otkriveno je kako je došlo do ideje ukoričavanja Martekove poezije, koja je do sada postojala većinom kao dio šireg umjetničkog konteksta. Staviti sve to u knjigu istovremeno je i dobrodošao podsjetnik na jedan aspekt Martekovog rada, ali i institucionaliziranje umjetnika koji se cijeli život trudi biti izvan bilo kakvih tradicionalnih klubova.

Htio - ne htio, Vlado Martek je u 2010. godini ugledni mainstream umjetnik, brojčano najzastupljeniji u stalnom postavu MSU-a. Selektirano je dvadeset njegovih radova, dok drugo mjesto sa 14 radova dijele Mladen Stilinović i Mio Vesović. Naravno, to je računovodstveni pristup umjetnosti, a goli brojevi i statistike u umjetnosti ne moraju imati ama baš nikakvu težinu. No, Martek je iz svoje mirne knjižnice u Dubravi, gdje desetljećima odrađuje i ulogu državnog činovnika, stvorio zasluženu reputaciju genijalnog autsajdera, koji je sada tek dobio zasluženo priznanje.

Nije teško zaključiti kako i zašto je poezija imala utjecaj, kao i rezervirano mjestu, u Martekovim (post)konceptualističkim radovima.

Rođen 1951, Martek je diplomirao književnost i filozofiju na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Svoje mjesto na umjetničkoj sceni našao je kao jedan od članova Grupe šestorice, koja je sedamdesetih godina prošlog stoljeća uvela akcionizam – urbani intervencionizam i društvenu i institucionalnu kritiku u domaću umjetnost, u skladu s iskazom Mladena Stilinovića da 'Nema umjetnosti bez posljedica'.

Jedna od tih posljedica jest da je Martek kao pjesnik želio ostati izvan bilo kakve službene matice ili scene, pa svoju poeziju nije ni objavljivao. Konvencije prezentacije poezije Vlado Martek krši nekonvencionalnim praksama, kao što je lijepljenje pjesama po gradskim površinama. Tako su Martekovi stihovi postajali ulična poezija, u kojoj je mogao uživati onaj koji se našao u pravo vrijeme na pravom mjestu, a ujedno i spreman prepustiti se umjetnikovoj intervenciji.

'Konceptualistička poezija' tako okuplja pjesme nastale u vremenu kada Martek namjerno ne objavljuje svoje stihove, a obuhvaća najzanimljivije faksimile pjesnikovog rada između 1975. i 1983. godine.

Pregledan dizajn potpisuju Sanja Bachrach i Mario Krištofić, a na 120 stranica objavljeno je više od pedeset faksimila poezije Vlade Marteka. Umjetnik koji je nekad na gradskim fasadama pozivao na čitanje probranih autora i u čijem obimnom stvaralaštvu knjiga - i kao predmet i kao koncept - predstavljaju jednu od ključnih pojava, sada se može pohvaliti da ga je brendirala prestižna kulturna institucija.

I da se to čini sve samo ne pogrešno.

Poruka za kraj zato mora glasiti: Čitajte Marteka!