Ono što je još zajedničko u ta dva autora je to što su izložili klasične analogne uratke i što se, svaki na svoj način, bave esencijalnom fotografijom, koja sve više i na uvjerljiv način vraća dostojanstvo fotografijskom dokumentarizmu, već pomalo izgubljenome zbog posvemašnje inflacije svekolikoga, nerijetko jeftina kolorizma, često slabe trajnosti.

A Vukovarac Max Juhasz na ozbiljan dokumentarizam usmjeren je od samoga početka bavljenja fotografijom, onda kada mu je 1991. rat započeo u rodnome gradu. Stoga i njegova samoborska izložba i jest u znaku ikonografijskoga simbola Domovinskoga rata, znamenitoga izrešetanoga vodotornja koji je ostao kao ratni dokument spomenik do dana današnjega.

Sve je tu crno-bijelo, zjapi iz posvemašnjega crnila samo rupa koji je načinila granata, samo dvije tri cigle u prvom planu osvijetljene danjim svjetlom i usredsređen pogled na rečeni toranj u nekoj pustopoljini, u daljini. Juhaszova Guernica i crna i bijela. I još nekoliko slika priziva dane, kako kaže pjesma, ponosa i slave, iz vremena kada je fotograf kao hrvatski vojnik dokumentirao ratna zbivanja u Slavoniji. I u tom ratnome ciklusu, slično kao s opisanim vodotornjem, Max pronalazi okvir u okviru da bi podcrtao motiv.

Tako rupu od metka on pronalazi u okviru na staklenim vratima i još pri okviru obavijesne naljepnice kreditne kartice Visa. Slično se pozabavio i grafitom parafrastične brojalice Eci, peci, pec… Motivi Partizan i Umjetnost je mrtva snimljeni su iz gornjega rakursa, efektno kadrirani kao za istražni dossier, posebnu vrstu foto dokumentarizma.

Ostale slike iz ciklusa posveta su pak svagdanu, traganju za neobičnim u običnome. Samo mali pomak prema nekom vizualnom paradoksu i Maxova optika hvata onaj neponovljivi tren, situaciju u kojoj se zaleđuje slika vrijedna bilježenja, dokument s viškom vrijednosti onoga što se nekada nazivalo umjetničkom fotografijom, a danas se mnogi libe takvog imenovanja, posebice kada je posrijedi snimka puke suvremene zbilje. Pritom se Juhaszova fotografija može učiniti pomalo starinskom, ali to joj u većini primjera samo vrijedna odlika.

To potvrđuje i činjenica da njegove fotografije imaju i zanimljive naslove, ponekad uspješne kao kod starih majstora kao što su primjerice bila znamenita fotografska braća Zvonimir i Ante Brkan. Fotografi danas, naime, uglavnom ne naslovljuju slike nego ih najčešće samo označuju nekom riječju lokacije ili datuma. To je stoga što nije baš lako dati neki naslov koji je komplementaran slici, a nije neka quasi poezija na brzu ruku.

Maxovi naslovi većinom su od te komplementarne fele, a dobar je primjer za to naslov Dobar dan za samoubojstvo, a slika prikazuje usamljena čovjeka u pustoj, temeljito ograđenoj uvali, samo šljunak i voda i tamno zastrti plitki horizont. Nigdje i ništa. Što bi tu pridonio kolor?

Ništa, sve bi dapače odnio. No budući da svijet nije ipak crno-bijel, fotografu umjesto boja preostaje široka skala tonaliteta što preciznom kalibracijom može izraziti svaku finu atmosferu, posebice praskozorje, suton ili maglu ili sunčevu jaru jakim kontrastima s isparavanjima.

Goran Pavelić Pipo također je poklonik crno-bijele fotografije, ali budući da je i stariji od Maxa Juhasza, koji je izabrao takvu fotografiju kao svoj fotografski credo, Pipo je izložio fotografije iz doba kada je crno-bijela fotografija još uspješno kohabitirala s kolorom, ali za ono što je Pipo radio, prije nego što je i on obukao odoru HV i pripasao, dakako, fotoaparat, po samoj prirodi stvari bilo je crno-bijelo. Pa bilo bi potpuno nemoguće zamisliti da on tada šalje svoje dia-color filmove negdje na razvijanje ili na izradu printova.

Taj fotograf generacije koja nije izgubljena, nego je izgubila Zvečku, nekada kultni kafić između legendarnoga Kavkaza i Tinova Blata, svojedobnog bermudskog trokuta naraštaja koji ostaje zapamćen po špartanju po tzv. Stazi slonova i Duhanskom putu ili kako je već sve nazivan taj rezervat.

Pipo se sjeća da mu se tih dvadesetak metara pločnika u Masarykovoj zavuklo pod kožu osamdesetčetvrte, kad je već prolazilo njegovo herojsko doba. Na pločniku koji je povezivao rečene birtije od sedamdesetosme, pamti on, okupljala se kompletna zagrebačka, tada mlada urbana scena.

Novovalni muzičari, novokvadratovci, mladi fotografi, pisci, glumci i slikari i mnoštvo anonimnih 'brijača', tko sve nije stajao tamo tih godina. I okupljao se i Pipo i uvijek imao sa sobom fotoaparat. Tako je i nastala velika fotografska spomenarska priča, a na izložbi u galeriji Futura predstavljene su dosad neobjavljivane slike.

I zbilja, koliko se god moglo činiti da su neke slike već viđene u općem, ponajviše epehaovskom medijskom mitologiziranju svega što je imalo bilo kakve veze s Poletom, gdje se počinjalo karijere, ipak je na izložbi najviše zaista neviđenih slika. Zanimljivo je primjerice, vidjeti neke danas istaknute javnike za koje čovjek nikada ne bi ni pomislio da su bili zvečkaši. Mogu se tako vidjeti i neki danas već, nažalost, prerano pokojni važni kulturnjaci.

No to je zanimljivost po sebi, ali valja primijetiti da koliko god je Pipo tada snimao kao svojevrsni schnell fotograf, dakle, na brzinu, ali bez naplate, dakako, sve te izložene fotografije otkrivaju njegovu sigurnu ruku i bistro oko.

Odreda su to zanimljivo snimljeni portreti, dobro kadrirane žanr scene, umješno reporterski zabilježena događanja i odreda relevantni motivi. Posebno je zanimljiv pomalo konceptualistički pristup autoportretu s prijateljima iz 1981. Naime, u prvome, krupnome planu, viđeno u zrcalu, glave su portretiranih.

Autor je u sredini i u njegovim se naočalama u desnoj leći nazire interijer Zvečke, a u lijevoj je pogled prema gore koji očito kontrolira kadar. Zdesna i slijeva prijatelji Ivan Volarič Feo, slovenski pjesnik i multimedijalni umjetnik, umro 2010., i Marko Brecelj, frontmen Buldožera, enfant terrrible cjelokupne umjetničke scene, gledaju ravno sebi u oči – u zrcalu.

Zbilja, jedinstven primjer grupnoga portreta s autorom i to s podlogom od historijske vrijednosti. Ta je fotografija, zapravo, ikonografijski zaštitni znak za cijeli jedan žanr koji bi se mogao, na prvu ruku, nazvati generacijskom fotografijom.

Sve u svemu, Maks Juhasz i Goran Pavelić Pipo dokazuju predstavljenim izložbama da era crno-bijele fotografije još itekako kreativno traje.