'Pisanje o glazbi, u bilo kojem smislu, danas je svedeno na fetišiziranje raznih klišeja čija je jedina žrtva scena o kojoj se piše,' govori nam Puležan, glazbeni kritičar i novinar magazina pop kulture Ravno do dna, Ivan Slijepčević.

Zanima nas kako se danas o glazbi piše, koji su kriteriji, niti vodilje? Čega u glazbenoj kritici danas, možda, nedostaje? Osim, dakako, samih glazbenih kritičara. Odavno su postali endemska vrsta. Kako se on u svemu tome pozicionira?

'Pisanje o glazbi danas je zastupljeno u onoj mjeri u kojoj PR tendencije 'novog glazbenog novinarstva' dozvoljavaju, i naravno, prostor za manevriranje postaje sve manji i manji, sve uži i skučeniji. Sve manje smisla ima težiti ka kriterijima u društvu koje kriterija nema, društvu koje se postavilo u poziciju proizvoda vlastitog ega i potrebom za eksponiranjem pojedinca. Između svega toga, ipak, nađe se kakav kutak za guranje progresivnih politika kroz leće zvuka. U tom malom, gotovo pa nevidljivom kutu stasao sam ja, netko tko je razbijanje društveno nametnutih barijera učinio životnom misijom, profesijom kojoj pristupa svim svojim bićem i duhom,' kaže nam ovaj glazbeni kritičar poznat po tome da o nezavisnoj domaćoj glazbenoj sceni piše direktno, bez ustručavanja i potrebe da se svidi onome o čijem muzičkom radu piše.

No, što nam je pripremio od muzike za novi nastavak našeg serijala ČUJ OVO?

'Od buntovnog hardcorea, preko rigidnog, aktivistički nabijenog hip hopa, do eksperimentalnog jazza i tonova inspiriranih horor filmovima – u ovom malom odabiru zvukova koji me trenutno okupiraju ponajviše će se naći tendencija vlastoručnog potpisa, pečata koji iza sebe ostavlja vjeru u bolje sutra', kaže on pa iznosi i svoju listu koju prenosimo uz njegove autorske komentare.

Limp Wrist – Facades

Brzo, jednostavno, do kraja ogoljeno i fatalno kratko. Po svim parametrima koje je zacemetirao hardcore punk, idejno i glazbeno, 'Facades' Limp Wrista pogađa ravno u srce ranjene zvijeri koja dugo nije naletjela na bend iz takva miljea vrijedna guranja u istu rečenicu s četvercem iz New Yorka. Njihov aktivizam izrazito je privlačan, pogotovo u kontekstu današnje političke slike u kojoj čak niti punk nije u mogućnosti naći svoj footing. Analizirajući svakodnevnu borbu LGBTIQ+ i queer zajednice s perverznim svijetom bijelog kršćanstva, iz kratkih bljeskova mučne poezije izranja vjera u pravedniji svijet; a jedini put do njega je revolucija.

Moor Mother - Temporal Control Of Light Echoes

'Black Encyclopedia of the Air' američke pjesnikinje i aktivistice Moor Mother najbizarniji je hip hop uradak ove godine, a možda i protekle dekade. 'Temporal Control of Light Echoes' slovi, barem u mojem vlastoručnom kanonu za najbolju numeru na takvoj napetoj ploči. Bavi se bezimenim likom koji je stvorio našu realnost i pritom ju postavio kao zrcalo vlastita karaktera. On je poprilično mizogen, hladnokrvan i konfliktan, a protagonistica ga odlučno proziva za sve direktne i indirektne prepreke koje joj je bacio na put. Hranjenje vlastita sadističkog ključa, krečenje stana u boje patrijarhata… horor na nekoliko etaža. Lako se naježiti, ali nije se lako zaustaviti.

Nun Gun – Excusable Homicide

Ponekad instrumentali znaju reći puno više od pjesama s lirikom, a jedan od takvih primjera je ovaj kratki, blago nasilni komad benda Nun Gun. Radi se o multimedijskom projektu u kojem sudjeluju Lee Teche i Ryan Mahan iz trans-žanrovskog benda Algiers i fotograf Brad Feuerhelm. Njihov album 'Mondo Decay' uzima jezovite zvukove i prizore talijanskog monda šezdesetih i sedamdesetih, svaki klišej trope europskog horor filma koji se da zamisliti, i okreće ih prema van – što je rezultiralo fascinantnom kritikom horora kao žanra i kontinuiranog kapitalističkog propadanja koje se pokušava prodati kao konačna vizija svijeta u stalnom usponu. 'Excusable Homicide' svoj suptilni malj koristi kako bi proizvela melodičnu neugodu, pozivajući sve rano pale leševe na još jedan, možebitno zadnji ustanak.

Bad Brains – Attitude

Ako mogu izdvojiti jedan bend i jedan album koji me uistinu definirao u svakom smislu te riječi, onda je to prvi, self-titled album Bad Brainsa, hardcore punk benda iz Washingtona koji je definirao DC hardcore scenu i hardcore pravac koji se uz nju vezao. Cijeli album je remek djelo svoje vrste, a 'Attitude' je bila prva pjesma koju sam čuo s albuma, samim time i prva koju sam vezao uz taj materijal, pa mi je vjerojatno baš zato najviše prepoznatljiva. Bad Brainsi su uistinu lektira, odmah pored Clasha, Ornette Colemana i N.W.A. Mogu označiti cijeli život jednog petnaestogodišnjaka, ali i živote većine ljudi kojima se divite – svi su nadojeni s istog izvora.

Matthew J. Sage & The Spinnaker Ensemble – Tell Tail Tale

Matthew Sage je najviše 'kod kuće' kad je u pitanju ludo ekspirementiranje s minimalizmom i kakvim ambijentalnim izričajem koji svako malo namigne u smjeru jazza. Gravitira oko etikete Geographic North iz Atlante, čija je glavna i jedina misija vratiti eksperiment u eksperimentalnu glazbu. Nije riječ o improvizacijama niti ustajalim pjesmama, već o 'The Wind of Things', suradnji dotičnog Matthewa Sagea i Spinnaker Ensemblea. Formata nema, strukture nema, razvlačenja nema, ima samo otkrivanja. 'Tell Tail Tale' jedno je od tih otkrića koje će se teško zaboraviti – kao i jedna od pjesama nešto ranije, bez riječi rekla je mnogo… o nadolazećem vjetru.