Bez raznih stvari bih mogao zamisliti život, ali ne i bez glazbe. Svaki dan u kojem ne svira glazba dan je bez glazbe, a dan bez glazbe potrošen je uzalud. Jedino što bih mogao usporediti s glazbom je tišina, samo zato što je i ona dio glazbe. S glazbenim instrumentima živim u nesporazumu, ako od sebe očekujem da uzmem jedan u ruke i nešto odsviram. Postoji jedna indijska priča u kojoj majka pita učitelja glazbe kako njenom sinu ide glazba. Učitelj odgovora da njen sin divno sluša glazbu. Ako nisam nadaren za sviranje čini mi se ipak da imam dara za slušanje, i teško me nešto može učiniti sretnijim od glazbe. Zbog glazbe sam kao dijete skoro poginuo. Imao sam tri godine, gramofon je bio previsoko na polici. Popeo sam se na sjedalicu jer sam htio staviti singlicu Novih fosila 'Sjedi Ćiro na vrh grane'. Pao sam i udario glavom o pločice. To me nije spriječilo da obožavam glazbu. Slušam svu glazbu, ne postoji glazba koju ne mogu slušati, osim možda… one koja se snima samo da bi se prodala. Izabrati pet pjesama vrlo je složen zadatak. Kad bi ih barem mogao izabrati dvadeset, bilo bi lakše. Da nekako suzim svoje ambicije odlučio sam se za pjesme koje sam slušao uživo, na koncertu, i uz koje me veže neka priča, i za jednu koju nisam slušao uživo, ali se ipak nadam da ću je jednom čuti uživo.

David Bowie – Space Oddity

Space Oddity nije moja najdraža Bowie pjesma, mislim da je to ipak Station to Station, ali ona je zaslužila ulaz na ovu listu time što je otvorila Davidov koncert u Zagrebu 1990. Uputili smo se iz Splita nekoliko dana ranije. Zagrebom je vozio Bowie tramvaj, u kojem je stalno svirao Bowie, na Trgu bana Josipa Jelačića bili su postavljeni zvučnici iz kojih je treštao Bowie. Televizija je bila puna intervjua i spotova. Dan ranije stigla je vijest da je David prehlađen, prepali smo se da neće biti koncerta. Tu večer, Maksimir, kiša, Boa svira i svira, mi se pokrivamo onim zelenim plastičnim prostirkama koje bi trebale čuvati travnjak. I onda, ne znam je li to sad tako u mojoj glavi ili je stvarno tako bilo, mrak, padaju zastori s videozidova, spotlight, Bowie je na rampi u bijeloj košulji i crnom prsluku, tuče prvi akord Space Oddity i pjeva 'Ground Control to Major Tom...' Zanijemio sam, bilo je to najbliže božanstvu što sam bio u životu.

Bob Dylan – Ballad of a thin man

Ako je David Bowie za mene božanstvo onda bih Dylana proglasio tatom, ili bar stricem. Bio sam na oba hrvatska Bobova koncerta, u Varaždinu i u Zagrebu. Čini mi se da je Šalata puno bolji prostor za takav bend od stadiona, pa je zagrebački koncert na mene ostavio bolji dojam. Ako idete na Dylanov koncert i očekujete da će on pjevati onaj uvod u 'Knockin' on heaven's door' – 'U Uuuu U Uuuuu', gadno ste se prevarili. Neuvježbanom uhu prepoznati pjesmu na Dylanovom koncertu nemoguća je misija u nastavcima. Čak i zakleti dylanoljubac kakvim se smatram ima s tim problema. Na oba koncerta svirao je 'Ballad of a thin man'. Iskreno, ne sjećam se kakve su bile izvedbe. Izabrati najdražu Dylanovu pjesmu meni je neprovediv zadatak, jer imam ih bar pedeset najdražih, ali 'Ballad of a thin man' jedna je od najintrigantnijih. Kažu da je posvećena novinarima koji su ga gnjavili sredinom šezdesetih sumanutim pitanjima, nastojeći prokljuviti tko je taj tip. I sudeći po tekstu to bi lako moglo biti točno. Ali meni je puno zanimljivije ne znati o kome se zapravo radi, tko je Mr. Jones. Tako stvar ide puno dublje, ima neku mističnost, govori o svakom strahu od nepoznatog.

Patti Smith - Rock 'n' roll nigger

Moj prijatelj Staša Čelan posudio mi je kazetu, poprilično lošu snimku, ono, staviš ploču i kazić pred gramofon, pa stisneš play i rec istovremeno. Nikad prije nisam čuo Patti Smith. Danima sam slušao tu kazetu. Zadnja stvar je bila 'Rock 'n' roll nigger'. Energija koja ubija, osvaja. Skoro dvadeset pet godina kasnije, eto Staše i mene u zagrebačkoj Tvornici na koncertu Patti Smith. Nekoliko dana ranije poginuo je Darko Glavan i Patti je otvorila koncert čitajući 'Vasionca' Tina Ujevića ne engleskom, Darku u čast. Već tu nas je kupila. Sjajan koncert, s Tomom Verlaineom iz Televisiona na gitari. I kraj, Patti nije svirala 'Rock 'n' roll nigger'. Prije zadnjeg bisa pita nas imamo li kakvu želju. Nisam htio ispustiti tu šansu, duboko sam udahnuo i viknuo svom snagom 'Rock 'n' roll nigger'. I sad, ne želim reći da je to zbog mene, na kraju krajeva nije ni bitno je li Patti čula moju dernjavu ili joj je netko prišapnuo iz prvog reda. 'Rock 'n' roll nigger' je krenuo. Uf, kako sam bio sretan.

Diana Krall – I've got you under my skin

Jedna od najvećih katastrofa koja je zadesila splitsku kulturnu scenu za mene je bilo nikad prežaljeno gašenje Split Jazz festivala. Izdržao je samo dvije, ili tri godine i doveo u Split najfantastičnija jazz imena, kao što su Abby Lincoln, Marc Ribot, Joe Zawinul, a te 1998. i Dianu Krall. Došao sam na koncert u HNK Split bez ikakvih predznanja o tada mlađahnoj Diani. Moj prijatelj koji je radio u tehnici i koji je upoznao Dianu kaže da nije bila baš zadovoljna koncertom i da je bila mrzovoljna. Ne znam, meni je ona izgledala kao anđeo. Dakle, slab sam na klavir i na ženske vokale, a kad žena tako svira i tako pjeva ja naprosto nisam prisutan u vlastitom tijelu. Pjesmu 'I've got you under my skin' proslavio je Frank Sinatra i čuo sam je u izvedbi mnogih sjajnih izvođača ali nitko to ne izvodi tako cool, s takvom nježnošću, kao da ima vremena samo za to i ni zašto drugo, kao da ni ti koji slušaš nemaš zapravo vremena za bilo što drugo, kao Diana Krall.

Radiohead - Paranoid Android

Nisam slušao Radiohead uživo. Nije bilo sreće, za sada. Kad sam imao vremena, a svirali su tu negdje oko nas, bili su to openair festivali, a to mi se nije dalo, jer koncerti su obično kratki i, ne znam, Radiohead su mi nekako za zatvoreni prostor. Oni koji me bolje poznaju znaju da su Radiohead jedna od mojih glazbenih opsesija. Pojavila se dosta kasno, jer sva glazba koja je negdje došla u naše ratno vrijeme, ili netom nakon rata, teže se je hvatala. Radiohead su postali moja fatalna glazbena ljubav nakon albuma 'In Rainbows'. I danas mi je to čudo od ploče jadan od najdražih albuma uopće. Stvar koji bih volio čuti uživo je ipak 'Paranoid Android' s albuma 'OK Computer'. Pjesma koja krene nježno, s Thomom na akustičnoj gitari, a onda se pretvori u paklenu prašionu, s Jonnyjem i Edom na električnim gitarama, s Colinom na basu i Philipom na bubnjevima. Nadam se da ću Radiohead negdje dočekati, dok se to ne dogodi radujem se baletu Radio and Juliet u ožujku, i koncertu The Smilea u svibnju.