Yuri Smekalov smatra se jednim od najcjenjenijih baletnih umjetnika Rusije, o čemu govore i mnoge nagrade koje je dobio za uloge i koreografije. Završio je uglednu Akademiju Vaganova, a zatim je bio solist u avangardnom Teatru Borisa Eifmana, u kojem je plesao naslovne uloge u 'Don Kihotu', 'Karamazovima', 'Crvenoj Giselle', 'Ruskom Hamletu', 'Ani Karenjini' i drugim komadima. Njegovi plesni nastupi bili su vrlo zapaženi, tako da je za ulogu Trigorina u 'Galebu' dobio najveću rusku kazališnu nagradu, Zlatnu masku. Istu nagradu dobio je i za ulogu u baletu Angelina Preljoçaja. Kad je nakon desetak godina pozvan u Marijinsko kazalište, počeo je i koreografirati te je ostvario nekoliko značajnih projekata kao što su 'Bolero Factory', 'Infinita Frida', 'Camera obscura' i druge u kojima objedinjuje klasični i moderni ples. Također je otplesao ulogu Đagiljeva na ceremoniji zatvaranja zimskih Olimpijskih igara u Sočiju, a koreografira i nastupe za neke ruske klizače. Na gostovanju u Sankt Peterburgu, kaže, nije gledao Mujićevu 'Anu Karenjinu'.

Izvanserijska plesna predstava 'Solaris', s kojom gostuje u Zagrebu, nastala je prema motivima fantastičnog romana Stanisława Lema na muziku Bhima Yunusova, a praizvedena je prošle godine u koprodukciji Državnog dramskog kazališta Prijut komedianta i Smekalovljeve plesne kompanije M.A.D. Zanimljivost tog baleta je u njegovom eksperimentalnom karakteru. Naime, Smekalov je u njemu povezao zvijezde ruskog teatra iz različitih kazališnih kuća, od Boljšoja do Kazališta Mikhailovsky, te na temelju njihovih različitih tehnika i pristupa realizirao čudesnu predstavu koja istražuje unutrašnje prostore ljudske duše.

Balet 'Solaris' najavljuje se kao plesni eksperiment u kojem se istražuje unutrašnji univerzum čovjeka. Što vas je motiviralo da kreirate balet prema znanstvenofantastičnom romanu Stanisława Lema?

U ovoj predstavi htio sam progovoriti o ogromnom, neistraženom svijetu, pravom svemiru, neograničenom i ispunjenom mističnim tajnama, koji postoji u svakome od nas. Roman 'Solaris' Stanisława Lema poslužio mi je kao temelj, ali predstava nije klasična adaptacija tog teksta - ta me je priča samo nadahnula. Izvođači neće interpretirati događaje na svemirskoj stanici u blizini planeta Solaris, nego će se baviti onim temama koje se po mom mišljenju naziru između redova teksta: čemu čovjek teži, u čemu se izražava sjećanje naslijeđeno od naših predaka i ono što utječe na nas. Vjerujem da takve teme zanimaju mnoge ljude.

U baletu plešu zvijezde nekoliko najvažnijih kazališta Sankt Peterburga. Koja je bila vaša ideja kao koreografa kad ste uključili plesače različitih kazališta, i suvremene i klasične?

Ideja za 'Solaris' nastala je iz želje za unutrašnjom, a ne vanjskom samospoznajom. Kad želite to ostvariti, potrebna vam je platforma koja će to i omogućiti. Danas redatelji rijetko uspijevaju ostvariti ono što žele na pozornici. Zbog toga se rade kompromisi: kazalište vam daje potrebne resurse da se profesionalno razvijate, a vi postavljate ono što treba kazalištu i prihvaćate zadane okvire. Dramsko kazalište Prijut Comedianta iz Sankt Peterburga nudi jednu od rijetkih platformi koja funkcionira kao 'slobodna zona', što koreografima i redateljima omogućuje da rade eksperimente i hrabre poteze. U 'Solarisu' sudjeluju umjetnici iz institucionalnih kazališta i plesači suvremenog plesa. Oni su različiti svjetovi, gotovo nespojivi, među njima nema dovoljno razumijevanja. Ali ja želim da ljudi iz različitih područja nauče kako komunicirati i učiti jedni od drugih. Sve to inspiriralo me za postavljanje ovog baleta.

U vašoj biografiji piše da ste kao dijete igrali hokej i nogomet, a onda ste s 12 godina odlučili da se želite baviti teatrom. Što je bilo presudno za tu odluku?

Bio sam običan dječak: igrao sam hokej, plivao, pohađao glazbenu školu - nije bilo nikakvih naznaka da bih se jednog dana mogao baviti baletom. Ali moja majka, koja je liječnica, sanjala je da postanem plesač. Ona je kao djevojčica željela studirati balet, ali joj njezina majka, moja baka, to nije dopustila. Rekla joj je: 'Oprosti, kupili smo ti klavir.' U tom trenutku je karijera moje majke kao balerine završila, premda još nije ni počela. Mislim da je moja majka taj svoj neostvareni san da postane balerina usmjerila na jednog od svojih sinova.

Možete li nam ukratko ispričati svoj put, otkad ste osjetili da je ples vaš život, preko prestižne Akademije Vaganova i teatra poznatog avangardnog koreografa Borisa Eifmana, do slavnog Marijinskog teatra?

Svaki diplomant Akademije Vaganova sanja da postane umjetnik u Marijinskom kazalištu. Ni ja nisam bio iznimka. Ali nešto je pošlo po zlu. Kad nisam uspio doći u Marijinsko kazalište, otišao sam u kazalište Borisa Eifmana, čije sam predstave ranije gledao. Bio sam zadovoljan time što sam postao član Eifmanove trupe, koja je radila moderne balete pune dramskih elemenata, specijalnih efekata i dekoracija, pogotovo zato što su u to vrijeme ondje radili moji idoli. Bio sam sretan što mogu surađivati s njima i učiti iz njihovog iskustva – to razdoblje uvelike me oblikovalo i kao osobu i kao plesača, a utjecalo je i na moje poglede na koreografiju i režiju. No nakon izvjesnog vremena počeo sam se dosađivati: zasitio sam se autorskog kazališta koje sugerira da živite u zatvorenom svijetu kreacije jednog koreografa, naravno, i u svijetu njegove genijalnosti. Nisam više izgarao i poželio sam isprobati i druge pristupe. Repertoarno kazalište pruža vam puno više prilika za upoznavanje različitih koreografa i stilova, pa sam se prebacio u Marijinsko kazalište. Poklopilo se to da su se mojim dolaskom u to kazalište počele raditi ​​nove produkcije Ratmanskog, Preljoçaja, Jacobsona, Foresythea, McGregora i drugih. Uspio sam se jako dobro uklopiti u taj repertoar pa sam sljedećih deset godina bio vrlo zauzet. Primjerice, plesao sam Vronskog u baletu 'Ana Karenjina' Ratmanskog. Istodobno, počela je moja karijera koreografa: prijelaz iz Eifmanovog kazališta u Marijinski teatar obilježen je mojom neovisnom produkcijom. Postavio sam predstavu pod nazivom 'Rađanje' (Parting) u Marijinskom kazalištu, koja je bila vrlo cijenjena i donijela nam je ozbiljne nagrade. Nakon toga počeo sam dobivati ​​prijedloge za različite koreografije, prije svega u Marijinskom kazalištu.

Na početku karijere, kad ste imali 20 godina, činilo se da zbog problema s kralježnicom više nikad nećete plesati. Što ste naučili dok ste mjesecima morali mirovati i kako je to utjecalo na vas i vašu profesiju? Čemu vas je bolest naučila?

Bolest me naučila da temama i općenito baletu pristupam više na filozofski način. Shvatio sam da moram, ako želim olakšati svoj put kroz život, promijeniti svoj stav prema događajima i okolnostima koje me okružuju. Na bilo koji problem možete gledati iz različitih perspektiva – pozitivne i negativne. Spoznao sam da uvijek treba gledati pozitivni aspekt svake situacije. Sami obilježavamo sve događaje u svom životu. Nazivamo ih dobrim ili zlim. Pa zašto biste htjeli biti svoj neprijatelj i obojiti sve tamnim bojama kad se možete ponašati kao svoj vlastiti prijatelj. Jako je važno ispravno razumjeti stvarnost. Kad sam bio dijete, pitao sam se 'što bi se dogodilo da, naprimjer, nemam ruku ili nogu? Što bih učinio?' I uvijek sam pronašao rješenje, naravno, sve je to bila igra. Ali ta igra mi je pokazala da nema slijepih ulica.

Nakon što ste plesali u različitim kazalištima, od trupe Borisa Eifmana do Marijinskog kazališta, osnovali ste vlastitu plesnu trupu M.A.D. Jeste li se odlučili na to zato što ste bili nezadovoljni repertoarom i koreografijama u tim trupama?

Osnivanjem kompanije M.A.D. želio sam stvoriti kreativni prostor za koreografe i umjetnike u kojem bismo podigli ruski balet na novu razinu. Razumijem to da u baletnoj zajednici postoje različite 'ekipe' i ne želim se natjecati s bilo kojom od njih - klasični balet i moderan ples jednako su mi važni. Sve što želim je da granice među njima postanu transparentnije. Moderne trendove u plesu počeo sam proučavati još u Kazalištu Eifman, a i danas sudjelujem na velikom broju radionica u Rusiji i inozemstvu. Međutim, primijetio sam da mnogim umjetnicima obrazovanje neće donijeti očekivani razvoj u smislu novih radnih mjesta ili nekih drugih iskustava. Stoga sam odlučio osnovati vlastitu plesnu trupu, onu koja bi stvarala predstave i nudila mogućnosti za profesionalni razvoj mlađe generacije plesača. Tako da u našoj kompaniji pomažemo otkrivanju novih umjetnika, skladatelja, fotografa; mnogi od njih već su pozvani da surađuju s drugim kazalištima i trupama. To je izuzetno važno za mene. Još uvijek imam dovoljno posla u Marijinskom kazalištu, no kao umjetnik moram ispuniti određene zadatke. A za mene je puno zanimljivije to da sam postavljam zadatke.

Rusija je oduvijek bila poznata po vrhunskom klasičnom baletu i plesačima. Što se promijenilo u zadnjih 20 godina? Ima li puno eksperimentiranja?

Za mene je Rusija uvijek broj jedan. Rusija određuje ton. Danas sigurno nismo predvodnici u modernom plesu, ali naša dugogodišnja baletna tradicija dala nam je izuzetno moćan temelj, tako da imamo potencijala postati vodeći i u modernom plesu. Zašto se druge zemlje nazivaju centrima modernog plesa? Nemaju našu tradiciju ni temelje, ali koreografi su puno eksperimentirali i kontinuirano izmišljali nešto novo, što im je omogućilo da postanu vodeći u modernom plesu. Danas su granice otvorene: imamo priliku da se upoznamo, proučimo jedni druge i radimo zajedno. Te nove veze i znanja omogućit će nam da obogatimo vlastiti sektor.

Izdvaja li Rusija dovoljno novca za umjetnost? Tko više ulaže u kulturu u Rusiji – država ili mecene?

Mislim da s financiranjem najviše problema imaju grupe koje se bave samo modernim plesom. Sponzore očito nedovoljno interesira njihov rad. Oni još ne razumiju da im i takav kreativni proizvod može donijeti adekvatnu promociju. Dakle, te grupe nemaju redovito financiranje, premda i one imaju značajne troškove za isplatu plaća, održavanje prostora i pripremu predstava. No postoje i oni koji su spremni na rizik i započinju samostalno raditi. Ali bez financijske potpore nemoguće je postaviti dobru predstavu. Čak i ako ste jednom uspjeli pronaći partnera, nema garancije da će vas taj partner podržati i u sljedećem projektu. No situacija se ipak mijenja, što je dobro. Neke tvrtke redovito ulažu u razvoj kulture, sporta i obrazovanja. Primjerice, u okviru novog međunarodnog projekta M.A.D.-a surađujemo s Gazprom bankom, koja je danas jedna od najvećih pokroviteljica umjetnosti u Rusiji.

Kako je balet utjecao na vaš život?

Balet je moj život i često se događa da zamijeni i moj privatni život. Provodim više vremena u kazalištu nego sa svojom obitelji. Ali moja obitelj me podržava i pomaže mi prevladati sve poteškoće. Vjerujem da svi muškarci koji vole raditi uvijek imaju isti problem - nemaju dovoljno vremena za obitelj.

Jeste li zadovoljni svojim statusom plesača i koreografa u Rusiji?

U potpunosti sam se izrazio kao plesač, ali istodobno nisam u potpunosti zadovoljan jer još uvijek mogu plesati i puno više raditi. Sada je raspon zadataka koje sam sebi zadao puno širi od onoga što radim u Marijinskom kazalištu.