Srbija je 1994. bila slomljeno društvo, pod sankcijama i svemoćnom šapom Slobodana Miloševića, koji je opozicijske lidere hapsio i premlaćivao u zatvorima, a narod odavno vrlo uspješno držao u stanju nacionalističke psihoze. Ipak, otpora je bilo, a jedan od najvećih znakova istoga predstavljao je roman 'U potpalublju' mladog beogradskog pisca Vladimira Arsenijevića. U njemu on opisuje početke jugoslavenskih ratova iz perspektive mladog alternativca, koji se po Beogradu skriva od mobilizacije i posvećuje svojoj prvoj velikoj priči. Iznenađujuća je bila i činjenica da je Arsenijević za 'U potpalublju' dobio uglednu NIN-ovu nagradu, dotad rezerviranu isključivo za već etablirane pisce, no te 1994. su stvari u Srbiji očito bile toliko kaotične da se mogla prepoznati i vrijednost jednog nepoznatog debitanta.

Od tada je Arsenijević objavio nekoliko knjiga, među kojima je najbolji roman 'Predator', te postao i iskusni književni urednik. Kao takav on je savršen gost za razgovor o književno političkim odnosima Hrvatske i Srbije, što se danas pokazalo i u 'Nedjeljom u dva'. Razgovor je započeo pitanjima o Momi Kaporu, autoru mnogih jugoslavenskih bestselera, većinom objavljenih u Zagrebu, koji se devedesetih pretvorio u vatrenog zagovornika Miloševićeve policije. Arsenijević je imao priliku u to vrijeme susresti Kapora, koji je i dalje bio razgovorljiva i susretljiva osoba, ali to ipak nije bilo dovoljno da mladi pisac ostane impresioniran svojim slavnijim kolegom.

Veliki dio emisije bio je posvećen devedesetima iz srpske perspektive, ali ne one službene i svima poznate kroz propagandu ove ili one strane, nego one manjinske, alternativne, koja se osjećala strancem u vlastitoj državi. Arsenijević se osvrnuo i na aktualnu političku situaciju, zaključivši da bi 'ljudi željeli više kontinuiteta u politici', umjesto stalnih lomova kojima su izloženi.

Aleksandar Stanković ga je pitao i o mladim danima, kada se Arsenijević prvo počeo baviti glazbom. 'Moj početak je bio u bendu Urbana Gerila s Canetom iz Partibrejkersa. Za našu generaciju je estetika terorizma i punka, kao terorizma s gitarom, bila mjesto odakle smo kretali. Čitali smo o RAF-u, Crvenim brigadama i pokušavali shvatiti poruke koje nam oni šalju. Mi smo s četrnaest godina radili angažirane stihove. Moja djeca su u svojim dvadesetim godinama. Danas klince s ovih prostora povezuju sapunice, turbofolk i krš-pop koji svi gledaju.'