Večeras, među prvim izvođačima u novoj sezoni, u KSET stiže Dimitrije Dimitrijević sa svojim orkestrom. Uz njega, orkestar čine i Sara Renar (synth, vokal), Vedran Peternel (soundscape), Viktor Slamnig (bas), Jakša Perković (gitara), Ivan Cimi Marinović (bubanj) i Leo Beslać (synth).

Ulaznice za koncert dostupne su na ulazu KSET-a po cijeni od 40 kn, a na ulazu će biti potrebno predočiti COVID digitalnu potvrdu, negativni test ili dokaz o preboljenju COVID-19 u zadnjih 6 mjeseci.

Uoči večerašnjeg koncerta koji počinje u 20:00 sati, Dimitrije Dimitrijević za tportal progovara o svojoj glazbenoj filozofiji, zapaženom albumu 'Čar-pitanje', kao i o odnosu kojega je uspostavio s gradom Zagrebom i njegovom glazbenom scenom - čiji je integralni dio postao još 2017. godine kada je uz pomoć Ivana Grobenskog iz benda Moskau objavio svoje EP-e 'Južno' i 'Ponestaće'.

Kako se osjećaš pred nastup u KSET-u? Dugo nisi bio na stejdžu.

Otkako je krenula pandemija, ozbiljno sam promišljao o radu na albumu 'Čar-pitanje' i tijekom ljeta 2020. intenzivno sam i radio na njemu s Vedranom Peternelom te smo ga objavili 4. prosinca 2020., pred sam kraj te nesretne godine. Okolnosti su nam dopustile pravi fokus, što je urodilo dobrim plodom. Nastup u KSET-u zapravo je prva prava koncertna promocija tog albuma iako smo tijekom pandemije održali nekoliko streaming koncerata, ali njih ne računam u tom smislu. Uzbuđen sam, naravno, čak me pomalo i frka jer do sada nisam imao samostalni nastup sa svojim novim orkestrom.

Orkestrom?

Taj je naziv krenuo iz šale. Ima nas puno, postava varira od 7 do 12 ljudi, pa mislim da zavređujemo da nas se naziva orkestrom.

Krajem prošle godine za Menart si objavio album prvijenac pod nazivom 'Čar-pitanje'. Zanima me kakav je, s vremenskim odmakom, tvoj odnos prema tom albumu?

Preslušao sam taj album, koliko god je bilo moguće, iz perspektive slušaoca, a ne stvaraoca, i neskromno mogu reći da smo Vedran Peternel i ja nadmašili sami sebe i napravili nešto za što ni sami nismo mogli očekivati da će biti tako dobro. Taj debitantski album mi je vjetar u leđa. Uz nas je stala i izdavačka kuća i financijski nas podržala, dok još nismo ni znali što ćemo točno napraviti. Mislim da smo opravdali očekivanja. Da je bilo više koncerata, taj bi materijal vjerojatno imao i veći reach, ali ni ovako nije za žaliti se. Album ima regionalni domet, čulo ga je puno ljudi, kako onih koji su već poznavali moj rad s bendom Igralom, tako i onih drugih.

U KSET-u si snimao i kompilaciju 'Zagreb calling' s nizom muzičara. Predoči nam o čemu se točno radi, zašto si odlučio sudjelovati na snimanju te i takve kompilacije?

To je bila Peternelova inicijativa. On je odlučio zabilježiti zagrebačke autore, kao i one koji borave u Zagrebu, a koji čine subkulturu s pretenzijom na kulturu, no možda nisu dovoljno zapaženi. Išli smo na princip 'zajedno smo jači'. Isprva nisam bio siguran zašto bih se našao na toj kompilaciji. Istina je da dijelim muzički senzibilitet s tim autorima, no ja sam svega četiri godine u Zagrebu, a neki ljudi s te kompilacije djeluju na ovom teritoriju desetak i više godina. Uz sva ta imena, bila mi je čast naći se na tom albumu.

Kritika i publika svrstavaju te u transžanrovskog izvođača. Zašto te ne zanima žanr? Je li riječ o svjesnom odmaku ili je to produkt okolnosti u kojima živimo?

I jedno i drugo. Odmak od žanra jest svjestan izbor, ali je i posljedica, rekao bih, neke post-post-postmoderne. Dogodilo se to da je moja generacija odrastala uz toliko puno muzike silnih žanrova i nisu postojali neki jaki, sasvim određeni pokreti. Kao, mi smo ovi ili oni. Bili smo presretni da možemo doći do sve te mjuze iz svih dijelova svijeta. Lako je bilo istraživati zapadnoafričku muziku, kombinirati je sa srpskim napjevima, što sam radio u Igralomu, pa onda i s rock and roll nasljeđem koje dijeli cijela regija. Te spojke nisu mi bile neprirodne, dapače jako su mi bile zanimljive, a kako sam ljubitelj baš svakog žanra koji se može čuti u 'Čar-pitanju', tako se dogodio i taj cjelokupni miks na tom albumu.

Ali žanr donosi publiku.

Biti dio žanra sigurno lakše donosi neku projektnu lovu. Lakše se dolazi i do publike. Mislim da je teži put biti definiran kao 'transžanrovski' izvođač od onih koji to trenutno definiraju, ali vrijeme promjene je tu. Više nema jasnih podjela između žanrova koji su međusobno srodni. Zaista vjerujem da muzika dolazi iz nekog unutarnjeg centra koji ne bira žanr, nego emociju.

Često mijenjaš muzičare u pratnji. Što time dobivaš?

Ovo što radim kantautorski je projekt i taj princip dopušta da ti držiš pjesmu, a ostali je farbaju. Međutim u KSET-u večeras sa mnom nastupa jedna ekipa, orkestar koji se već nekoliko koncerata drži sa mnom i to je, između ostalog, ono što sam dobio snimanjem novog albuma. Ranije sam funkcionirao tako da sam u Zagrebu svirao s jednom ekipom, u Beogradu s drugom, a u Nišu s trećom. I to je ok, ali kad stalno sviraš s drugima, postoji mogućnost da koncert bude izvrstan, ali i grozan.

Dakle orkestar je tu da ostane?

Mislim da je vrijeme za formiranje konkretnog benda koji publika asocijativno veže uz kantautora Dimitrija Dimitrijevića i od kojeg zna kakav zvuk može očekivati.

Zbog čega ti se toliko svidio život u Zagrebu da si odlučio ostati ovdje i baviti se glazbom?

Došao sam u Zagreb iz Niša zbog ljubavi. U početku mi je bilo zaista teško. Osjećao sam se izgubljeno i usamljeno, mada sam imao bliske ljude uz sebe. No cijela ta promjena mi je teško pala dok nisam odlučio izvući najbolje od nje. Upoznao sam ljude, duh grada i, najvažnije, shvatio sam da nisam ugrožen. Iskreno, kada iz Srbije dođeš u Hrvatsku, nisi baš potpuno opušten. Za to su krive godine i godine propagande. Međutim kada sam shvatio da je sve to iluzija, koja nema dodirne točke s realnošću, opustio sam se i dopustio sebi da upoznam grad, koji me tada kupio. Zagreb je prekrasan grad, s pregršt muzičara koji su inspirativni i rade, koji imaju iste probleme kao i ja, nalaze sreću u istim stvarima kao i ja. Vrlo brzo stvorio sam ovdje mrežu prijatelja i suradnika. Svjesna odluka da ovdje pustim korijenje dovela me do toga da odlučim biti sretan u ovom gradu. Čini mi se da danas to i jesam.