Nakon desetljeća sumnji turobni autoportret napokon je dobio potvrdu da je autentično djelo Vincenta van Gogha i jedini njegov rad nastao dok je bolovao od psihoze.

Autoportret iz 1889. bio je u norveškoj nacionalnoj zbirci od 1910., ali se njegova autentičnost otvoreno propitkivala od 1970. U ponedjeljak, međutim, amsterdamski Muzej van Gogha objavio je kako se 'bez ikakve sumnje' radi o djelu čuvenog umjetnika.

Na portretu iz kolovoza 1889. autorov izraz je beživotan, a dominira sumoran zelenkasto-smeđ ton.

'Autoportret prikazuje nekoga tko je mentalno bolestan', kažu iz muzeja. 'Njegov plašljiv pogled sa strane lako se prepoznaje i čest je kod pacijenata koji boluju od depresije i psihoze.'

Van Gogh se u svibnju 1889. prijavio u duševnu bolnicu u Saint-Rémy-de-Provenceu, a u srpnju je imao epizodu teške psihoze koja je trajala mjesec i pol. Ovaj njegov autoportret može se povezati s pismom koje je poslao svome bratu Theu u rujnu, o slici koja je 'pokušaj iz vremena u kojem sam bio bolestan'.

Louis van Tilborgh iz muzeja i profesor povijesti umjetnosti na Sveučilištu u Amsterdamu rekao je da se Van Gogh bojao priznati da je u sličnom stanju kao i ostali pacijenti u mentalnoj ustanovi.

'Vjerojatno je naslikao ovaj portret kako bi se pomirio s onim što je vidio u zrcalu: osobu koja nije htio biti, ali je ipak bio', kaže Van Tilborgh.

'To je ono što ovu sliku čini tako iznimnom, pa i terapeutskom. Jedino je djelo za koje smo sigurni da je Van Goghovo, a koje je nastalo dok je bolovao od psihoze.'

Nacionalni muzej u Oslu kupio je sliku 1910., vodeći je, u teoriji, kao prvi Van Goghov autoportret koji je postao dijelom javne zbirke. Međutim zbog nepotpunih podataka o podrijetlu i pitanja oko stila i uporabe boja neki su stručnjaci sumnjali u njegovu autentičnost.

Muzej u Oslu 2014. tražio je od Muzeja van Gogha da detaljno istraži stil, tehniku, materijal i podrijetlo, a rezultati su objavljeni u ponedjeljak.

Mai Britt Guleng, kustosica Nacionalnog muzeja, rekla je da je ohrabrujuće to što je slika potvrđena kao autentična.

'Kad smo je predali 2014., upozorili su nas da nam se rezultati možda i neće svidjeti i da može biti da nikad nećemo saznati je li ili nije prava. Bili smo jako sretni kad smo dobili vijest.'

Jedan od razloga za ranije sumnje oko autentičnosti djela bilo je Van Goghovo korištenje špahtle kako bi izravnao dijelove boje, za što se smatralo da je neobično za njega.

'Nije', objašnjava Van Tilborgh. '(Van Gogh) ju je često koristio (...), jedino je neobično to što ju je ovdje koristio za lice.'

Van Tilborgh vjeruje da je umjetnik tako namjerno htio isisati život iz portreta jer je to odražavalo stanje njegova uma.

'Ovo nije najbolja slika Van Gogha, ali mi je prilično prirasla srcu. On je negdje rekao da su njegova djela ponekad bila plač od muke i boli. Pa, ovo zaista jest plač od muke. Pripada maloj skupini slika koje pokazuju njegove probleme s mentalnim bolestima i to kako se s njima nosio ili kako je barem to pokušavao.'

U kolovozu 1889. Van Gogh je napisao da se još osjeća 'poremećeno', ali da je u stanju ponovno slikati. Nakon ovog upravo potvrđenog autoportreta slijedila su dva poznatija i vitalnija, a koja se danas čuvaju u Nacionalnoj galeriji umjetnosti u Washingtonu te u Muzeju d'Orsay u Parizu.

Kada ih se promatra zajedno, portreti pokazuju čovjeka koji postaje čvršći, mada to nije potrajalo. U roku od godine dana umro je u dobi od svega 37 godina, upucavši se.

Njegov autoportret iz Osla moći će se od 21. veljače vidjeti u Van Goghovom muzeju, kao dio privremene izložbe, a pod nazivom 'Na slici'. Potom će se vratiti u Oslo te će postati dijelom stalnog postava Nacionalnog muzeja u proljeće 2021., kad se otvori nova zgrada.