I kako da se sad jedan sajam knjiga, pa čak i ovogodišnji pulski križanac s filmom, mjeri sa Sanaderovim velikim bijegom? Što da se čita, što da se piše, u trenutku kad život tako uvjerljivo oponaša politički triler da sami politički trileri prestaju biti zanimljivi?

Meni je Sanader, međutim, baš kao i hrvatskoj policiji, posljednjih dana uspio umaći. Tek sam se u četvrtak navečer, svetogrđa li političkog i građanske li neodgovornosti, i sama priključila hordi tragača po medijima, srebrnih surfera u beskrajnom oceanu nula i jedinica, koji čekaju izvještaj o Ivinom itineraru kao da im život o njemu ovisi, kao da će uspjeh lova značiti i istinski sretan svršetak. Hrvatski svršeci, međutim, kao da se vezuju na prljavim i krvavim pločnicima Kineske četvrti. A kad život počne oponašati filmove Romana Polanskog, vrijeme je da se istinski zabrinemo. I da istinu potražimo u filmu…

Prije tri dana, negdje u vrijeme kad je Sanader u kofere pažljivo slagao gaće, čarape i satove, na sa(n)jam knjige u Puli stigli su Bojana Marijan i Dušan Makavejev. Ono što su današnjim generacijama Lady Gaga i Marko Perković Thompson, nedostižni uzori i zvijezde vodilje – nekima od nas ovaj je nepokoreni dvojac slobodnih radikala, filmski tandem koji je proizveo neka od najsubverzivnijih djela ne samo 'regionalne' nego vala i svjetske kinematografije, filmove koji desetljećima s nesmanjenom jekom odzvanjaju celuloidnim hodnicima povijesti – i praznim glavama političara.

I dok je Sanader pred zrcalom posljednji put zubnim koncem glancao očnjake, u Puli smo oduševljeno gledali (pre)rijetko viđenu Bojaninu 'Veselu klasu' iz revolucionarne 1968., dirljiv i tragikomičan kratkiš koji (proročanski!) najavljuje bolji i noviji socijalizam.

I dok je dr. Ivo Mirjani utiskivao posljednji cjelov pred put, 250 km dalje Mak (tako ga zovu frendovi, i oni poput mene, koji pokušavaju impresionirati malobrojno čitateljstvo) govorio je o turbulentnim si političkim i umjetničkim putešestvijima. Pa u krugu pulskih filmofila komentirao projekciju filma 'Sweet Movie' (1974.), prvog koji je snimio u izgnanstvu priskrbljenom 'Misterijama organizma' (1971.), jednim od najznačajnijih remek-djela sedamdesetih – koje se i danas (tragično ili ne) jednako dobro drži.

Dok je Sanader vezivao Pradinu kravatu (ili možda ipak preferira Dolce & Gabbanu?), mi smo slušali kako je Makavejev bježao iz zemlje, ne zato što je pokrao vlastiti narod, nego zato što mu je pokušao satiričkom sabljom rastvoriti krmeljave kapke i, pritom, (kako se i pristoji jednom vizionaru) celuloidnom oštricom zakačio osinje gnijezdo političke nomenklature.

I dok su Sanader i kći u automobilu pjevušili uz CD Lady Gage ili Thompsona, mi smo u Puli slušali o bunkeriranju filmova u Jugoslaviji, o zabranama njihovog slanja na svjetske festivale (da ljudi ne dobiju pogrešnu sliku o nama), o progonu srpskih crnovalovaca, o Račanovim i Šuvarovim cenzorskim škarama u Hrvatskoj.

I dok je Sanaderova mala udarala po gasu kroz Breganu, pulskoj su publici o režimskom malju za vještice koji im se obijao o karijere i živote govorili Makavejev, Rajko Grlić i Krsto Papić.

I dok su Sanaderi slijetali u Čile, Argentinu ili Madagaskar, pulska je publika, dok su se palila svjetla, ustajala sa sjedala, u nevjerici vrtjela glavom i mislila si – hvala bogu da su ta vremena iza nas.

Misterije organizma