'Prvi put će kulturnoj javnosti u Hrvatskoj bit predstavljeni neobjavljeni rukopisi velikog pjesnika i pisca Tina Ujevića, koje je za života sakupio, pohranio u Antimuzeju i sačuvao umjetnik i kolekcionar Vladimir Dodig Trokut. Radi se o zbirci od ukupno dvjestotinjak rukopisa neprocjenjive vrijednosti, pjesama, bilješka za pjesme, nacrta kritičkih tekstova, bilješka za romane i pripovjetke, neobjavljenih pripovjetki i neodvršenih romana, kao i kritika i bilješki za kritike koje je Tin pisao za više časopisa i kulturnih magazina svog vremena', stoji u najavi neobične izložbe koja se za sutra priprema u Zagrebu, odnosno u Galeriji M23 u Vlaškoj ulici, tik do Petrove crkve.

Tim smo povodom jučer posjetili spomenutu galeriju da bismo unaprijed pregledali građu koja će biti izložena. Tamo su nas dočekali dva entuzijasta - vlasnik galerije Branko Spajić i njegov partner Domagoj Margetić, osebujni novinar koji je mir pronašao u sortiranju građe preostale iza pokojnog Vladimira Dodiga Trokuta, čiji su prijatelji, kako kažu, obojica bili niz godina. Spajić je, čini se, operativac, dok je Margetić na sebe preuzeo ulogu glasnogovornika ovog dinamičnog tandema.

Prije svega, zanimalo nas je kako su uopće pronađeni Ujevićevi rukopisi, na što blagoglagoljivi Margetić ima spreman odgovor: 'Kada je otkupljeno Trokutovo skladište u Jukićevoj ulici gdje je on držao najveći dio fundusa Antimuzeja, među raznim spisima po kutijama, a bilo ih je možda tri tisuće, je bila i kutija s ostavštinom Tina Ujevića. To je vlažan prostor, to nisu uvjeti u kojima se takva građa može držati. Mi smo to sušili veoma pažljivo, po uputama konzervatora, da ne bi došlo do oštećenja.'

'Ukupno je nađeno dvjestotinjak raznih rukopisa - nešto je poezija, nešto su njegove kritike. Najzanimljivija kritika je ona Donadinija, kojeg je izuzetno cijenio, ali postoji i negativna kritika Gustava Krkleca. Zanimljiva je i kritika rada Društva hrvatskih književnika, što je uvijek aktualno, što bi, da se zamijene imena, stajalo i danas. Pretpostavljamo da je te kritike pisao za magazine koji su izlazili u Beogradu i Sarajevu, a oni su uglavnom na ekavici. U nekim pjesmama apostrofira naglaske onako kako se govorilo u Sarajevu', nastavlja Margetić.

'Ima dosta materijala koji je Ujević pisao po kavanama, mi to zovemo "plahte". Osim njegovih bilješki, tu su otisci čaša, bilješke raznih ljudi koji su s njim sjedali za stol, čak i crteži. Sličnu plahtu ima i sarajevski muzej, što smo usporedili. Najčešće je bio gost Sarajevske pivare, zna se gdje je sjedio, ima spomen-ploča. Ono što je još zanimljivo je da nijedna od tih pjesama nije nikad objavljena. Tražili smo po onovremenoj štampi objavljene kritičke tekstove, ali ih nismo našli. Lako je moguće da su bili odbijeni i da su mu ostali', pedantno iznosi podatke Margetić.

Ono što je prošlo ispod rada ovdašnje kulturne javnosti je da su rukopisi prošle godine izloženi u Sarajevu, a Margetić nam je ispričao kako je bilo tamo: 'Prošle godine je bilo 75 godina od Ujevićeva odlaska iz Sarajeva, povodom čega smo tamo priredili izložbu tih rukopisa, u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine. Izložba je inicijalno trebala trajati tjedan dana, ali je na kraju potrajala dulje od mjesec dana, što govori o interesu Sarajlija za Ujevića. Našom se izložbom on simbolički vratio u Sarajevo. On je, naposljetku, i zagrebački i beogradski i sarajevski pjesnik. Osiguranje izložbe je koštalo pola milijuna eura, čuvala se 24 sata, a ja sam morao čitavo vrijeme biti u Sarajevu - to su pravila izvoza ovakve građe.'

Naravno, pitanje koje će svaki znatiželjnik postaviti je ono o autentičnosti građe, to jest kako znamo da to nisu krivotvorine, na što Margetić također, kao iz rukava, vadi odgovor: 'Sarajevski muzej ima zbirku Ujevićevih rukopisa, što nam je poslužilo za usporedbu, za analizu. Njihovom pomoći smo utvrdili da je to nesporno njegova ostavština. Pojedina slova su bila presudna u identifikaciji premda su oni varirali o njegovu raspoloženju i lokacijama gdje je zapisivao. Primjerice, slovo "d" je uvijek isto, slova "z", "a", "v" i "b" su također uvijek ista, kao i prijelazi između slova. Pokazao sam vam, vidjeli ste to slovo "d".'

'Na tu građu gledamo kao na javno dobro iako je ona privatno vlasništvo. Ideja je da se napravi bibliografsko izdanje u kojem bi rukopisi bili objavljeni kao skenovi, ali i u prijepisu, jer je to stvar koja zaslužuje sveobuhvatno izdanje. Sami to ne možemo, no postoji način, postoje sponzori, valja okupiti ljude iz svih gradova gdje je Ujević djelovao. Nadamo se da će i ta priča veoma brzo doći na red. Kompletna zbirka je iz predostrožnosti digitalizirana, što smo odradili vlastitim sredstvima', govori Margetić o planovima s građom.

'Trokut je od djetinjstva bio fasciniran Ujevićem, možda jer su potekli iz istog kraja. On je najvjerojatnije otkupio rukopise od ljudi koji su ih kupovali od njegove stanodavke, kojoj je Ujević ostao dužan. Također se bojao da mu ne ukradu građu pa ju je skrivao i nije je baš izlagao. Najvažnije je stvari držao u Jukićevoj ulici i u stanu u Bulićevoj ulici, što znamo kao dugogodišnji Trokutovi prijatelji. Posao sortiranja njegove ostavštine je ogromnog obima, a mi to radimo volonterski. Mogući su novi nalasci ovog tipa, sve je izuzetno bitno. Dosad je obrađeno možda 30 posto građe', ispričao nam je o odnosu Trokuta i Ujevića, kao i spekulaciju o tome kako su Ujevićevi rukopisi završili u Trokutovu posjedu.

'Sve to radimo iz čistog entuzijazma, trošimo svoj novac i svoje vrijeme. Okupio sam ključne Trokutove prijatelje - Damira Čargonju, Tomu Pavleku, Suzanu Marjanić i Branka Spajića. Oni su dobri poznavatelji materije', zaključio je Margetić.