U povodu jubilarnih 40. Dana satire Fadila Hadžića razgovarali smo s novom izbornicom festivala, dramaturginjom Željkom Udovičić Pleština, a ona je istaknula da je odabrala prvenstveno kvalitetne predstave, u kojima hrabri i inovativni umjetnici reagiraju na turbulentno vrijeme i stavljaju pod lupu devijacije društva. Festival se održava od 3. do 19. lipnja, a od čak 60 prijavljenih predstava u službenoj konkurenciji našlo se 13 naslova iz Hrvatske i regije dok će se jedna od njih prikazati izvan konkurencije.

Festival se otvara gostovanjem Slovenskog narodnog gledališča iz Maribora s Gedeonovom predstavom 'Zauvijek mladi' u režiji Sandyja Lopičića, a nastavlja ponajboljim naslovima koji su svojim oštrim satiričnim tonom obilježili prošlu sezonu u Hrvatskoj i regiji. Osim hrvatskih predstava poput Kovačevićeve 'Maratonci trče počasni krug' u izvedbi Kerempuha, zatim 'Na grobu glupe Europe' riječkog HNK Ivana pl. Zajca i 'Na kraju tjedna' zagrebačkog HNK, publika će moći vidjeti predstave iz Beograda, Sarajeva, Budimpešte, Skoplja, Ljubljane... Među njima se svakako ističu naslovi kao što su 'Mujo, Suljo i Fata u društvu spektakla 2' u produkciji East West Centra iz Sarajeva i Bosanskog narodnog pozorišta iz Zenice, zatim 'Demokracija' Josifa Brodskog SNG-a iz Ljubljane i Sterijini 'Rodoljupci' Narodnog pozorišta iz Beograda. U sklopu festivala održat će se i druženje s kultnim bosanskohercegovačkim scenaristom, piscem i pjesnikom Abdulahom Sidranom pod nazivom 'Večer sa Sidranom'.

Po kojim ste kriterijima izabrali 14 predstava za ovogodišnje jubilarne 40. Dane satire Fadila Hadžića? Što vam je bilo najvažnije pokazati?

Oslanjajući se prije svega na kriterij kvalitete, a poštujući dobrodošlu različitost estetika - od čak šezdeset prijavljenih predstava odabrala sam njih četrnaest. Naime, i predstava 'Slučaj Harms', u režiji Dine Mustafića, koja stiže iz Makedonije, sastavni je dio festivala. Ona nije u konkurenciji jer je nastala prema mojoj adaptaciji tekstova Daniila Harmsa pa sam smatrala neprikladnim to da se natječe za nagrade, a uvrštena je jer se svojom temom i scenskom izvedbom uklapa i tematski upotpunjuje selekciju festivala.

Ovogodišnjim odabirom sam nastojala pokazati da kazališna umjetnost koja za modus izričaja bira satiru reagira na turbulentno vrijeme u kojem smo zarobljeni, odustajući od izrugivanja karakternim manama pojedinaca, a stavljajući pod lupu devijacije društva. Te predstave jesu duhovite, ali njihov humor je oštar, opor. Smijeh koji one izazivaju zastaje u grlu. Među njima su i dvije predstave koje kao dramaturšku potku koriste glazbu i govore o položaju umjetnika danas, a to jest tema koja nas se tiče i provocira.

U najavama se navodi da izabrane predstave propituju ključne teme aktualnog društvenog i političkog trenutka i da se zapravo preko njih možemo obračunati s mnogim manama društva. U kakvom se tematskom rasponu kreću izabrane predstave, što ismijavaju, čemu se rugaju?

Obračunati se, nažalost, ne možemo, ali se možemo obračunavati. Satirične oštrice mogu i moraju ubadati, upirati prstom, demistificirati slabosti društvenog trenutka, duhovito pokazivati i prokazivati privatne poroke i vrline javne. Ovoga puta vidjet ćemo predstave koje se bave prošlošću na način koji demistificira njena proizvoljna i o autoru politike sadašnjosti ovisna tumačenja, tradicijom kojom se manipulira zbog ideologije konzervativnog, prevrtljivošću uvjerenja vlastodržaca, uzrocima buđenja neofašizma, problemu izbjeglica, položajem umjetnika u društvu.

Na festivalu gostuje i predstava 'Mujo, Suljo i Fata u društvu spektakla 2' Harisa Pašovića, koja odmah asocira na poznate heroje bosanskohercegovačkih šala, kojima smo se godinama smijali. Kakav pogled na život u BiH nudi ta trojka, što nam danas poručuju?

Ti gotovo mitski likovi iz svima poznatih viceva ovoga puta dolaze nam kao tužni klaunovi koji računaju i na svoju veselu i neopterećenu prošlost u kojoj su nas nasmijavali šalama na vlastiti račun, a sada na crnohumorni način traže rješenja svojih namjerno klišeiziranih problema, sagledavaju i tvore za nas sliku svoje stvarnosti i pokušavaju naći rješenja kako da je savladaju. Oni tijekom predstave doživljavaju transformaciju koja postaje utemeljena nada za izlazak iz krize.

Na festivalu će gostovati i predstava 'Rodoljupci' Andraša Urbana, u kojoj je redatelj ponudio originalno čitanje te ubojite Sterijine satire, secirajući sumanutost nacionalizma i bahatih nacionalnih vođa. Je li se od Sterijinog doba nešto promijenilo u trgovanju domoljubljem?

Ideja predstave 'Rodoljupci' kakvu ćemo vidjeti upravo jest pokazati da se u takvoj vrsti trgovine nikada ništa ne mijenja. Domoljublje je danas, čemu svakoga dana svjedočimo, najbolja moneta za političku trgovinu. Njoj vrijednost ne pada, naprotiv - raste. Radnja smještena u točno određeno historijsko vrijeme, u 1848. godinu, u malo mjesto, ovim uprizorenjem vrlo jasno povlači znak jednakosti između naša dva vremena - čujemo je jasno i glasno kako se događa sada, a to malo mjesto bez problema postaje svaki naš grad. Stoga predstava vješto denuncira Steriju kao klasika ove vrste literature, ali i potvrđuje cikličko vraćanje određenih vrsta ponašanja u vremenima promjena vlasti.

Temu totalitarizma obrađuje i predstava 'Demokracija' disidenta Josifa Brodskog u izvedbi ljubljanskog SNG-a. Koliko se današnja Hrvatska prepoznaje u toj satiri koja govori o zloporabi demokracije i korumpiranosti političara?

Josip Brodski, prije svega čuveni pjesnik i esejist, disident, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1987. godine, malo je kome poznat kao dramski pisac. Predstava 'Demokracija' govori o maloj totalitarnoj državi koja mora preko noći uvesti demokraciju. I, suprotno značenju koje taj pojam podrazumijeva, ona se uvodi dekretom. Tako tranzicija satjerana u vremenski tjesnac promjene sistema preko noći pokazuje kondenzirano sve svoje mane, zamke u koje nevješto upada. Ona se pokazuje kao idealan trenutak za zlouporabu demokracije. Omogućava procvat zadovoljavanja osobnih, prije svega materijalnih interesa političke elite, a narod dobiva mrvice s njihove trpeze. Zanimljivo je da su u predstavi isti ljudi ostali na vlasti. Mijenjaju se samo kostimi i nazivlje. Zar to ne zvuči poznato?

Satira je u totalitarnim sistemima bila neka vrsta subverzije i ispušnog ventila, omogućavajući i autorima i publici da olakšaju dušu zbog stega i lanaca u kojima su živjeli. Koliko je naše današnje društvo, u kojem se događa povijesni revizionizam, veliča NDH, a ljudi životare na rubu egzistencije, zahvalno za satiru?

Nažalost, (ne)društvene okolnosti u kojima smo zatečeni i te kako provociraju satirična pera, kritične umjetničke pokušaje. Demokracija se prometnula u demokraturu, prostor slobode nam danas propisuje broj podignutih ruku. Satirično pero ostaje i postaje naše oružje u borbi za očuvanje prava na različitost, vlastito mišljenje i ugroženi identitet mislećih pojedinaca. Ali satira se više ne zadovoljava dozvoljenom utilitarnom pozicijom ispušnog ventila koji zapravo ide u prilog onima na vlasti, već pokušava problematizirati suvremenost, postavljati pitanja. Nerijetko i neugodna. Satira ubada oštricom u pravo mjesto - predmet svoje poruge, svojeg ismijavanja, ali i liječi. Jer otvara prostor nade.

Možemo reći da kod nas i u svijetu sve više jačaju satirični programi, npr. portali News Bar i Spredex uveseljavaju čitatelje, no s druge strane doživljavaju i sve veće kritike. Npr. Turska je osudila satirični video o Erdoganu, a satirični film o OVK-u je uzburkao duhove na Kosovu. Što mislite zašto taj politički 'nekorektan' humor toliko plaši vlast?

Svaka nesigurna vlast zazire od satiričnog. I ne voli da itko upire prstom u njene slabe točke, ne voli da se njeni postulati umjetničkom analizom ili promišljenom kritikom dovode u pitanje. Jer sposobnost dijaloga karakterizira snažne. Karakterizira one koji vladaju argumentima, a ne instrumentima prisile koje im garantira pozicija trenutačne moći.

Čini li vam se da su te zabrane i osude zapravo stigmatizirale satiru kao neprihvatljiv oblik izražavanja i javnog govora?
Upravo obrnuto. Svaki pokušaj osude ili zabrane je kontraproduktivan - to nas je povijest odavno naučila.