U toj predstavi o dvije staleški, ekonomski i svjetonazorski suprotstavljene obitelji Sambundalović ona igra majku Prosperu, ženu jake osobnosti koja se kao lavica bori za opstanak svoje obitelji. Predstava će se igrati u parku Sveučilišnog kampusa, a osim nje, u predstavi se pojavljuju još Nikša Butijer, Marko Makovičić, Helena Buljan, Jelena Miholjević, Maro Martinović, Dado Ćosić, Linda Begonja i drugi. Predstava izaziva veliko zanimanje zato što je na DLJI do sada izveden samo jedan Marinkovićev tekst – 'Gloria' u režiji Georgija Para, premda je pisac i obiteljski i tematski bio vezan za Dubrovnik.

Ranko Marinković je bio obiteljski vezan uz Dubrovnik, no do sada mu je na Dubrovačkim ljetnim igrama izvedena samo 'Gloria'. Je li ovom predstavom 'Pod balkonima' ispravljena nepravda koja mu je na neki način nanesena?

Neobično sam sretna što je Marinković stavljen na repertoar Dubrovačkih ljetnih igara. Mislim da on pripada Dubrovniku, naravno ne samo zbog svojih rodbinskih veza, nego po onome što je upisivao u svoje pripovijetke i drame. Dario Harjaček i Vedrana Klepica izabrali su iz te zbirke dvije pripovijetke 'Ni braća ni rođaci' i 'Mislilac nad osam grobova', i zatim ih dramatizirali u priču u kojoj su isprepleteni prošlost i sadašnjost. Dramatizacija je vrlo zanimljiva, uranja nas u atmosferu, u taj pomaknuti, a vrlo prepoznatljiv svijet, tako karakterističan za Marinkovića.

Marinković se u tim pripovijetkama najviše bavi specifičnim pojedincima malih dalmatinskih mjesta, kao što su ridikuli, patrijarhi, izopćenici... Kakav je to svijet koji nam Marinković donosi?

Taj Marinkovićev svijet donosi veliko bogatstvo karaktera i odnosa, premaz najjačih boja Mediterana, naše Dalmacije, a onda i Dubrovnika. U prvoj priči 'Ni braća ni rođaci' pratimo dvije staleški, ekonomski i svjetonazorski suprotstavljene obitelji Sambundalović, koje se jednako prezivaju, ali nisu rođaci. Vrijeme je uoči Drugog svjetskog rata, događaju se društvena raslojavanja, potpuno osiromašenje nekih obitelji, uspostava nove države i nove vlasti, prodor fašizma. U drugoj priči 'Mislilac nad osam grobova' kroz lik Mome, kojemu je umrlo sedmero djece, a ostao je i bez majke, Marinković propituje odnos pojedinca prema Bogu i sudbini. Lik Mome je poveznica u ispreplitanju ovih dviju linija pripovjedanja, prošlosti i sadašnjosti. Starog Momu igra Livijo Badurina, a mladog Momu Ugo Korani. Svi su događaji i odnosi dinamični, emocionalno nabijeni, ponekad strašno tužni, tragični, ponekad komični i apsurdni.

Kakva je vaša uloga majke Prospere čiji se sin vraća sa studija iz Zagreba? I koliko vam je bliska?

Prospera je priprosta, inteligentna žena, jake osobnosti. Marinković je u njen lik upisao korjenitu snagu žena ovih prostora, koje se znaju nositi sa svakom situacijom u životu i nikad ne odustaju. Ona ima sina jedinca, on mora prekinuti studij u Zagrebu jer je njihov imetak propao. Njezin je pokojni muž svoj novac, teško zarađen u rudnicima Massachusettsa i Minnesote, posuđivao svima bez ikavih potvrda a veliku sumu novca je posudio i advokatu Sabundaloviću, najmoćnijem čovjeku u mjestu. Nitko taj novac ne vraća! Kao lavica se bori za život prodavajući stvari iz kuće, pokušavajući njihovu malu butigu, koja se nalazi na boćarskom igralištu, spasiti od propasti. Snaga i upornost te žene su fantastični! Ona se lomi tek nakon tragične smrti svog sina, gubi sve, ali daje se naslutiti da će ona i nakon tog tragičnog događaja ispuniti svoj smisao postojanja.

Nalazimo li u njenom liku te u cijeloj predstavi dodirne točke s našim vremenom, odnosno, možemo li prepoznate nama bliske situacije i probleme koje je kod nas ostavio rat? Naime, Marinković naznačuje dolazak nacizma i fašizma, potencira se pitanje gubljenja slobode....

Marinković je klasični autor upravo zato što se kod njega vrlo lako iščitavaju te premosnice u vremenu. Međutim, nigdje, ni u redateljskom niti u glumačkom postupku, one se ne podcrtavaju već samo otvaraju asocijativni put prema svemu onome što se događalo u nedavnoj prošlosti, u devedesetima, ali i u svim ostalim ratovima, stradanjima i previranjima, koja su se događala prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata. U tome je Marinkovićeva veličina. Veliki pisci imaju moć da s malim sredstvima prodru u bit stvari i da nas njihova čista misao odvede daleko u prošlost, a može nam biti i upozorenje za budućnost.

Sudjelovali ste i u pripremi studentske predstave 'Odbrojavanje', zatim je 'Črna mati zemla' ZKM-a gostovala na Igrama, a igrali ste i u prošlogodišnjem, nagrađenom hitu 'Marin Držić – Viktorija od neprijatelja'. Po čemu je ta predstava značajna?

Ta je predstava zanimljiva zato što je u njoj po prvi puta u kazalištu ispričan život Marina Držića sa svim njegovim životnim postajama, mladenačkim dilemama i sumnjama, ogorčenosti u zrelim godinama. Vidimo ga i kao glumca u svojim komedijama. Držića vrlo nadahnuto igra Ozren Grabarić, koji je za tu ulogu dobio Orlanda, a Nagradom hrvatskog glumišta nagrađeni su za dramaturški koncept i oblikovanje teksta Hrvoje Ivanković i redateljica Ivica Boban. U predstavi sudjeluje veliki broj mladih glumca, koji svojim talentom i energijom savršeno kreiraju Držićev svijet i oni su posebna vrijednost ove predstave. Svi igramo po nekoliko lica, ja npr. igram sedam uloga, puno je žive, oslobođene kazališne igre i naravno, publika to prepoznaje. Predstava je i poučna jer upoznaje gledatelje s brojnim detaljima iz njegovog života, kada se zaredio, zašto je otišao u Veneciju, gdje su nastala njegova djela...

Ovog ste ljeta dobili Zlatnu arenu za glavnu žensku ulogu u filmu 'Lada Kamenski'. Vi inače manje nastupate u filmovima. Kako je došlo do suradnje s redateljicom Sarom Hribar?

Svako toliko nešto snimim, neke ponuđene uloge propustim, neke prihvatim, vodim se uglavnom intuicijom u tom odabiru. Kad me Sara pozvala na suradnju, poslala mi je scenarij, zatim smo se sastale i ona mi je u dugom razgovoru objasnila svoje motive i razloge zašto želi snimiti ovaj film. Sve što je ona ispričala potpuno je zaokupilo moju pažnju, zaintrigiralo me i prihvatila sam taj projekt. Vrlo brzo sam upoznala i Marka Šantića koji je režirao film skupa sa Sarom, i s njim sam vrlo lako našla zajednički jezik, a ogromno veselje i inspiracija bila je igr sa mojim dragim kolegama - Franom Maškovićem, Ksenijom Marinković i Natašom Dorčić. Sara je u jednom razgovoru za novine rekla da mi igramo pomaknute verzije sebe iz paralelnog svemira. Ovo je i ženski film u kojem se, između ostaloga, propituje položaj žena u našem glumačkom poslu, propituje se koji nas emocionalni utezi pritišću i lome u tim zrelim godinama.

Kakav je danas položaj žena u našem društvu?

O tome puno govori gorka činjenica da smo po broju žena koje su zastupljene u parlamentu na 97 mjestu na svijetu, skupa sa Saudijskom Arabijom, a tamo su žene tek nedavno dobile pravo glasa. Statistika je neumoljiva, žene rjeđe od muškaraca dobivaju ugovore na neodređeno vrijeme, bitno ih je manje na vodećim pozicijama, veća je nezaposlenost među ženama, a najstrašnije su te crne brojke nasilja nad ženama. Moramo pokrenuti sve naše naše društvene i političke snage da to promijenimo. I sama sam svjesna svog nedjelovanja po tom pitanju, možda zato što se nikad nisam osjetila diskriminiranom kao žena, ni privatno ni u poslu. Patrijahalno smo društvo, to je neupitno, ali šizofreno je to da i muškarci i žene pokušavaju osvojiti veći prostor slobode, pa se onda zapravo i ne snalaze s tim novostečenim slobodama, kao da ne znaju što bi s njima, dezorijentirani su, a bitna društvena i politička pitanja kao da ih se ne dotiču. Dezintegriranost i dezorijentacija društva nastala je nakon rata, bili smo izloženi političkim previranjima, grubom uletu liberalnog kapitalizma, privatizaciji i pljačkama, to je vrijeme potonuća moralnih zakona, i još se vrtimo u istom krugu.

Što mislite o ultra konzervativnim tzv. obiteljaškim udrugama, koje pokušavaju uvesti zabranu pobačaja i ženama nametnuti neke zabrane, kojih su se oslobodile prije 70 i više godina?

Bojim se njihovih odavno prevaziđenih načela, proglasa i parola, koje odjekuju s političke scene i prijete da postanu paradigma ponašanja određenih skupina. Davnih dana su te stvari ispravno postavljene na svoje mjesto. Vraćanje stvari u 19. stoljeće čini mi se potpuno suludim. Nadam se da će to nestati jednako kako je i došlo.

Kada čujete za takve inicijative osjetite li poriv za aktivističkim djelovanjem?

Aktvizam nije dio mog života. To nije blisko mom unutarnjem biću. Ali moram reći da sam se odmah, kada sam osjetila da su se prekoračile neke granice, primjerice, kada smo se morali očitovati o bivšem ministru Hasanbegoviću, dakle, kada je neka društvena situacija ugrozila osnovne slobode, spontano aktivirala i recimo otišla na neki skup, ponijela transparent, potpisala peticiju i slično. Bilo bi divno da se ni tako ne trebam aktivirati jer bi to značilo da živimo u uređenom društvu.

Na Akademiji dramskih umjetnosti predajete gotovo 20 godina u zvanju izvanredne profesorice?

Taj me posao neizmjerno veseli i jako me izgrađuje kao osobu i glumicu. Predavanje studentima donosi mi veliko zadovoljstvo i beneficije jer i ja učim od njih – mogu preispitati sve svoje stavove i sva vjerovanja koja sam svojim iskustvom stekla. Mladi ljudi nose duh novog vremena i u suradnji s njima mogu provjeravati svoja stajališta.

U čemu se razlikuje sadašnja generacija studenata glume u odnosu na vašu generaciju iz '80-ih?

Postoje mnoge sličnosti među nama, ali mislim da je njima puno teže, oduzet im je dio dublje koncentracije za bavljenje glumom. Njihovo unutrašnje oko već se tijekom studiija usmjerava prema van, vrlo rano postaju svjesni neizvjesnosti koja je pred njima, i to je teško. Mi smo imali veći mir u sebi, znali smo da ćemo moći raditi i zaposliti se, a oni danas vrlo dobro znaju koliko je teško dobiti neku pravu priliku, koliko je teško dobiti angažman u teatru. Ta ih činjenica frustrira, oduzma im dio koncentracije, ali ima i dosta onih koji se sa svim tim vrlo dobro nose, ne posustajući u potrazi za svojim mjestom u ovom poslu.

Bili ste prvo devet godina u Kazalištu Marin Držić u Dubrovniku, a sada ste već punih 27 u Zagrebačkom kazalištu mladih. Zašto je ZKM toliko posebno kazalište?

U tih 27 godina niti jednom nisam poželjela biti nigdje drugdje osim u ZKM-u. Mi smo mali, čvrsti kolektiv, bez obzira na naše različitosti, jake individualnosti, taštine i na to što ponekad dolazi do razmimoilaženja i trvenja. No mi znamo to prebroditi. U ansamblu postoji snažna koheziona snaga koja proradi na svakoj predstavi. Tu ljubav i iskrenu potrebu za kazališnim zajedništvom uspostavili su davnih dana nekadašnji članovi ZKM-a Slavica Jukić, Đimi Jurčec, pokojni Davor Borčić i Miško Polanec te mnogi drugi, koji su to prenosili na mlađe generacije. Želim vjerovati da i mi, starija generacija, to također prenosimo mlađima i da će oni to nastaviti. Glumca ZKM-a na sceni vole i poštuju njegove kolege. Doista, među nama postoji međusobno poštovanje i tolerancija, a kad se pojavi problem nastojimo ga raskopati i nastaviti dalje na zdravim temeljima. Izgradnja takvog odnosa je dugotrajni proces, nije ga lako postići i nema ga svugdje.

Kako komentirate proljetne događaje oko izbora novog ravnatelja, kada se kandidirao Danijel Ljuboja?

Cijelu tu situaciju oko izbora kazališnih ravnatelja nije dovoljno samo komentirati. Mislim da bi šira kazališna zajednica morala pokrenuti ozbiljnu, javnu diskusiju o tome kako se natječaji provode, o uplivu politike u te procese. Među kazalištarcima vlada veliko nezadovoljstvo takvom situacijom, ali i inertnost, kao da smo izgubili vjeru da se nešto može promijeniti. Činjenica da se na natječaje prijavi jedan ili dvoje kandidata, ili nitko, puno govori. Svi oni kandidati koji nemaju iza sebe jaču političku podršku unaprijed su dikvalificirani. Svijest o tome duboko je prisutna i vrlo deprimirajuća. Hrabra je bila odluka našeg kolege Danijela Ljuboje da, bez obzira na sve, istakne svoju kandidaturu. Ansambl ZKM-a ga je podržao u toj odluci, a tom podrškom smo htjeli poslati poruku, ne samo vladajućoj strukturi već i javnosti, o nužnosti demokratizacije tog prostora. U dijelu javnosti je to prepoznato. Jako mi je žao da je kolega Ljuboja primio i dosta niskih udaraca, jer se eto uopće usudio. U cijelom tom procesu razvidna je i jasna jedna činjenica - gospodin Milan Bandić ima zadnju riječ. Kad on kaže 'Ne!' onda je ne, a kad on kaže 'Da!' onda je da. I onda se iznađu načini da se te njegove odluke i sprovedu. Tako je to u Zagrebu i to je katastrofa. A mene najviše boli što su u to uključeni i neki ljudi iz nama bliskog kruga, za koje sam vjerovala da su slobodnomisleći, i da mogu biti korektivi vlasti. Mi smo u šah mat poziciji, krug je zatvoren.

To se svodi na bitno pitanje treba li politika postavljati ravnatelje u kazalištima i drugim kulturnim institucijama, odnosno, zašto politika postavlja ravnatelje prema političkim kriterijima umjesto prema stručnosti?

Pravni okvir, koji omogućava da se makne utjecaj politike ili da se barem ublaži je postavljen - postoje Kazališna vijeća, Odbor za izbor i imenovanje i Odbor za kulturu. Kad bi sva ta tijela radila bez političkih okvira i pritisaka mogli bi biti filteri u odabiru najboljih kandidata, poslali bi bitnu poruku svima, a naročito mladim ljudima, da kompeticija može biti i jest zdrava, da nam ona osigurava najbolje kadrove. Ali u našoj maloj zajednici, imamo vojske poslušnika, koji se odriču svojih stavova i ukusa, ulaze u politiku ili drugim putevima koketiraju s njom, kako bi sebi osigurali bolje pozicije i nešto ušićarili. Anouillova Antigona viče Kreontu 'Kuhari, kuhari, svi ste vi kuhari!', e tako je to i kod nas, političke kuhinje i loši kuhari. U pravilu se glasuje za političke opcije, a ne za ljude, a tako ne bi smjelo biti. Svjesna sam da su svugdje odluke dijelom i političke, ali nisu samo političke i to je bitno naglasiti. Koliko još treba proći vremena da to dočekamo? Kad ćemo prihvatiti drukčije standarde u upravljanju i odlučivanju. Ja više ne znam vjerujem li u demokraciju. Svuda vidim samo osobne interese, koji su vezani samo uz novac ili samo uz politiku, ili uz novac i politiku.