Rutićev i Krešićev "Gard" tematizira snimanje filma o bivšem boksaču Nikoli (Nikola Nedić) kojega, prema scenariju filma - čiji proces pratimo u predstavi - nadahnuto igra glumac Berni (Bernard Tomić).

"U prostoru koji elemente filmskog i kazališnog suprotstavlja jedne drugima, isprepliće ih i pomiče im granice, istinu poistovjećuje s fikcijom i još mnogo toga dobroga, zapravo se odvija jedna vrlo jednostavna priča. Priča kakve se ni najbolji žanrovski boksački film iz sredine sedamdesetih ne bi posramio. Jedan dio te priče odvija se pred kamerama prema unaprijed određenim pravilima, dok se ono što je teže postaviti u okvire događa između tejkova i u puš-pauzama. Tada se postavljaju bitna pitanja kao što su: zašto Hrvati više vole Srbe na ekranu i što uopće bik radi u kadru? Ako tempo snimanja to dozvoli, otvaraju se i teme poput potrebe za samoispunjenjem kroz ostavljanje nasljeđa i ranjivosti u svijetu koji iskrenost ne drži na cijeni. Ono što uz svu rigidnost svojih termina i rokova filmski svijet trpi ponovni su pokušaji i naknadne korekcije. Stvarni život i kazalište u tom smislu ne opraštaju mnogo. U oprečnosti koja nastaje spajanjem ta dva medija zapravo leži misao vodilja iza tvrdoglavog i opetovanog iskušavanja metode pokušaja i pogreške: jedino što sada možemo napraviti je bilo što," stoji u najavi fino osmišljene i izvedene predstave o kojoj smo porazgovarali s dramaturgom Filipom Rutićem i redateljem Draženom Krešićem.

Vidio sam puno gledalište u ponedjeljak u &TD-u na “Gardu”, a čujem da je isto bilo i dan poslije. Očekivali ste takav interes?

Dražen Krešić: Nezahvalno je procjenjivati kako će se neka predstava primiti kod publike. Pogotovo na toj nekoj alternativnoj sceni, što &TD svakako jest. Nekih desetak dana prije premijere osjetio sam da smo u sigurnoj luci, da imamo dobru radnu atmosferu i pristojnu predstavu u kojoj uživamo kao ekipa. To mi je bilo dovoljno. Dobar odaziv publike samo je fantastičan bonus.

Filip Rutić: S obzirom na reakcije publike nakon premijere i prvih repriza nisam iznenađen interesom, no svakako mi je drago vidjeti da je velika dvorana &TD-a bila gotovo puna sva tri dana u novom bloku izvedbi.

Što mislite da je danas potrebno za imati hit predstavu u Zagrebu?

Filip Rutić: Potrebno se odmaknuti od imperativa da se napravi hit predstava. Procesu izrade predstave treba pristupiti čist i s unutarnjom motivacijom da se, kao prvo, napravi produkt s kojim će cijeli autorski tim biti zadovoljan. Na recepciju publike ionako je teško utjecati, a mislim da se zadovoljstvo svih uključenih u projekt na kraju neminovno vidi i na samom produktu. &TD se na našoj kazališnoj sceni prometnuo kao svojevrsni inkubator za mlade autore i poligon za razvoj njihovih ideja i poetika što uvelike olakšava upravo takav pristup.

Dražen Krešić: Čini mi se da je prije svega potrebno ne zanemarivati publiku. Publika je danas zajednica. Dobra publika te cijeni zbog tvog karaktera i identiteta koji gradiš, a ne pojedinačne predstave (pod ovim dominantno mislim na kazališta i umjetničke organizacije). &TD u tom kontekstu ima već jako dugu tradiciju koju trenutna garnitura uprave jako dobro gaji. Mladi autori u &TD-u se osjećaju dobro, žele biti tamo. Publika nove predstave promatra kroz identitet kojeg je kuća izgradila. A konkretna formula za hit predstavu ostat će neka sumanuta potraga kapetana Ahaba za debelim, bijelim kitom. Nepredvidivo i nepoznato, ali svakako avantura.

"Gard" ste odradili u koautorstvu. Koje su prednosti, a koje mane ovakvog umjetničkog rada? Koja je uopće geneza vašeg privatnog i umjetničkog odnosa?

Dražen Krešić: Filip i ja poznajemo se već relativno dugo, iz vremena kad sam živio u Varaždinu i radio u varaždinskom HNK. Filip piše od kada ga poznajem i bio sam jako sretan kad je stigao na dramaturgiju na ADU. Negdje od tada čekam priliku da ga pozovem u proces. Malo sam ga prevario – namamio sam ga idejom da ćemo raditi nešto jako naslonjeno na Hemingwaya, ali se onda to u procesu rada preobrazilo u "Gard". I dalje je inspiracija ostala u predstavi (boks, bik i sl.), iako se ustvari udaljila od Hemingwaya. Koautorstvo inače i nije česta praksa u kazalištu, ali u ovom procesu je itekako imalo smisla jer je teško razlučiti što je točno koji od nas, i kada, ugradio u tekst. Recimo u grubo da sam ja bio zadužen za širu sliku, a Filip za fajn tjuning. Meni je koautorstvo s Filipom leglo kao jedna jako dobra kohabitacija na zadovoljstvo svih prisutnih.

Filip Rutić: Da, u koautorstvu koje je slojevitije od dva imena koja potpisuju predstavu. Svaki je od glumaca također imao veliki utjecaj na razvoj teksta, a samim time i likova koje igraju. Na Draženu i meni bilo je da materijal, kojeg su glumci neprestano nudili, iskoristimo u korist predstave. Mnogo od onog što je započelo za radnim stolom u našim bilježnicama na kraju je poprimilo u potpunosti drugi oblik koji je možda i za nas bio neočekivan. Upravo u tome vidim i ljepotu ovog procesa koji je bio dinamičan i konstantno podložan promjeni. To, naravno, ima i svojih mana, no one su ili zanemarive ili nam u budućnosti mogu služiti kao primjer na kojem se nešto može i naučiti. Što se tiče geneze našeg privatnog i umjetničkog odnosa čini mi se da i za jedno i drugo počiva na sličnim točkama. Mislim da cijenimo slične stvari i što je još bitnije, od sličnih stvari i zaziremo.

Predstava je na jedan način omaž žanrovskim boksačkim filmovima… Voljeli ste gledali takve filmove?

Filip Rutić: "Rocky" jedinica je, uz "Gladijatora", film koji sam najviše puta u životu pogledao. Jedan od onih zbog kojih ostavljam sve obaveze za kasnije kada vidim da se vrti na TV-u. Mislim da činjenica kako su ljudi koji su gledali predstavu, i s kojima sam kasnije pričao, prepoznali elemente boksačkih filmova koji nam nisu nužno ni bili referentna točka govori o uspješnosti ulaska u taj idealtipski prostor žanrovskog filma na koji smo ciljali kao okvir priče.

Dražen Krešić: Obožavam žanrovski film uopće, a pogotovo boksački. Ima nešto strašno privlačno u tome da žanr ima recept za izradu. Kao neki slastičarski rad. Pa dodaj malo ovoga, pa sad malo onoga, pa na dvjesto stupnjeva da malo zagori... i onda opet ne uspije svakome i svaki put. Tako da očito nije sve upisano u recept. A onda u sve to upadne Sylvester Stallone – napiše, režira i odigra. I razbije. Doslovno i u prenesenom značenju. Mi smo referencu "Rockyja" koristili kao opće, svima poznato, mjesto civilizacijske podsvijesti ne bi li nam pomogao držati okvir priče koju nastojimo ispričati.

U taj setting uplićete i neke “ozbiljnije” teme, poput one ranjivosti, očinstva, prijateljstva i konkurencije među kolegama… Trebala vam je ta oprečnost?

Dražen Krešić: Ne bih nužno rekao da se radi o oprečnosti. Mi "Rockyja" koristimo kao što "Birdman" koristi "Batmana". Bacamo snažne aluzije na ono što predstavlja u kolektivnoj svijesti i onda ga predstavljamo u jednom malo drugačijem svjetlu. Ustvari ga jako savijamo sebi u korist.

Filip Rutić: Također ne bih te teme nazvao oprečnima već komplementarnima priči koju smo posudili iz spomenutog idealtipskog okvira boksačkog žanrovskog filma. Protagonist predstave zapravo konstantno egzistira na rubu, u ekstremima – i u takvom kontekstu čini mi se da je prirodno da se sve navedene teme jednostavno preliju u praznine koje on ostavlja svojom (auto)destrukcijom i barem kroz bljesak ukažu na ono što je nataloženo i često ostane neizgovoreno.

Oprečnost je prisutna i na sceni, gdje pratimo elemente filmskog i kazališnog koji se suprotstavljaju jedni drugima, isprepliću ih i pomiču im granice. Što ste htjeli dobiti ovim postupkom filma u predstavi?

Filip Rutić: Ono što je u bavljenju odnosom filmskog i kazališnog na sceni bilo najizazovnije jest upravo uspostavljanje kazališnih kodova za svaku od navedenih sfera. Na kraju smo došli do toga da ono filmsko, što po nekoj filmskoj tradiciji gotovo uvijek naginje realizmu, zapravo postaje karikirano i kazališno, a ono kazališno uglavnom se zadržava u realističnim okvirima.

Dražen Krešić: Ideja je inicijalno bila da predstava bude kao neki negativ "Birdmana". Iako filmska projekcija u kazalištu i nije neka novost, ali sam proces snimanja filma nikada se nije aktivno tematizirao, barem koliko nam je poznato. S druge strane filmski set je ponudio neke komičke potencijale kao mehanizme, a to smo svakako htjeli. No ono najvažnije, najzanimljivije i najizazovnije bilo je igrati se jezicima oba medija; suprotstaviti filmski fotorealizam teatarskom simbolizmu. Koristiti običan kazališni stolac za filmski zapis u beskonačnoj rezoluciji. Koji ste pogledali sada, i nikada više.

Predstava obiluje humorističnim elementima, a znamo da je to sklizak teren. Uplićete u sve to i neke likove iz javnog, filmskog ili kazališnog života u Hrvatskoj… Što ste htjeli dobiti ovim humorom i referencama na stvarne ličnosti?

Dražen Krešić: Sve sličnosti sa stvarnim životom su slučajne. Toliko znam o tome. A humor je strašno snažan i važan alat u teatru. Pomalo je zapušten u relevantnoj kazališnoj javnosti, iako nam je dramska tradicija sazidana na komediji. Ne mislim da ga nema dovoljno, ali je nekako ostao u prošlosti, stao s razvojem. Čast izuzecima, naravno. Kao da su nas svjetska stremljenja malo pregazila. A nerijetko ima i pejorativnu konotaciju kod nekih ozbiljnih umjetnika. E pa mi smo, pomalo sebično, odlučili sebi stvari (posao) učiniti malo zanimljivijim. Da citiram glavnog antagonista predstave: "Ako funkcionira, onda je super... je l' funkcionira?!"

Filip Rutić: Ne mogu se sjetiti imena komičara koji je rekao kako je uspješna šala ona koja uspije iznenaditi svog slušatelja. Nekako mi se čini da je to i najbolji način za opisati dramaturgiju humora u "Gardu". Mnogi od humornih elemenata, od kojih neki služe i kao ključni momenti u samoj progresiji radnje, zapravo zateknu publiku nespremnu. Bilo da se radi o neočekivanim promjenama dijalekta, karikiranim etidama baziranim na fizičkom aspektu glume ili pojavom iluzornog bika.

Na koncu, i glavni likovi igraju sami sebe. Što ste htjeli dobiti ovime?

Filip Rutić: Ovdje se radi o reprezentaciji sebe. O višestrukoj razini igranja uloge. Prvoj, koju sami za sebe osmišljavamo i perpetuiramo je svakodnevno određenim načinom ponašanja i drugoj, koja se tiče reprodukcije te iste uloge na, u ovom slučaju, mediju filma. Ipak, predstava u određenim momentima pokušava ukazati na to konstantno igranje određenih uloga i dati prostora iskrenosti i ranjivosti – svojevrsnom "spuštanju garda".

Dražen Krešić: Htjeli smo poosobiti priču koja nam je ipak važna. Može se učiniti da se ironizirajući stvarnost udaljavamo od nje i da težimo teškoj dekonstrukciji, a istina je da smo samo nastojali ispričati jednu priču. Biti konstruktivni.

Tema predstave je i svojevrsno rivalstvo, odnosno natjecanje među glumcima. Svjedočite li tome često kao redatelj i dramaturg, postoji li kompetitivnost u tom smislu među glumcima i je li ona pozitivan ili negativan fenomen?

Dražen Krešić: Rivalstvo postoji u bilo kojem prostoru ljudskog djelovanja. Svi žele biti bolji i biti priznati. To je neki drive života, drive stvaranja, eros. U redu je posvetiti se meditaciji i težiti pravednijem, boljem i mirnijem svijetu. Ne samo da je u redu, to je potrebno. Vrlina je ustrajati u tome. Ali isto tako je naivno misliti da u umjetnosti nema rivalstva. Itekako ima, kao i u svemu čega se ljudska ruka prihvati. A je li rivalstvo dobro ili loše? Ni da ni ne. Kako se uzme. Znam jedino da sam čovjek i da ništa ljudsko meni nije strano.

Filip Rutić: Rivalstvo među glumcima, ali i kod drugih umjetničkih profesija, možda je i zanimljivija tema nego rivalstvo u sportu. Razlog tome je što je percepcija i recepcija umjetnosti stvar subjektivnosti. Jasno je da je bronca na svjetskom prvenstvu manji uspjeh od zlata i oko toga neslaganje ne postoji. S druge strane, o tome koliko je neko umjetničko djelo uspjelo ili nije, može se raspravljati u nedogled i s jednakim legitimitetom može se zastupati više pozicija. Je li ta kompetitivnost pozitivna ili negativna mislim da nije ni bitno – činjenica je da ona postoji i da umjetnici nisu samo nadahnuti stvaratelji u službi Umjetnosti, već ljudi koji od svog rada pokušavaju preživjeti, ali i doseći određene domete svojih prethodnika ili suvremenika.

Lik Bernija, kada glumi boksača, očito je izgrađen na temeljima srpske "dizelaške" ekipe, možda je ovdje referenca bila i "Vidimo se u čitulji"… Kako ste gradili taj lik, došli do njega?

Filip Rutić: Bernard Tomić je svog Bernija napravio tako da mu ga bude što zabavnije igrati, što je transparentno i u samoj predstavi. On je karikatura spomenutih referenci – a dobra karikatura uvijek u sebi nosi i element društvene kritike.

Dražen Krešić: Kazališna umjetnost je kolektivni čin. U fazi postavljanja likova na sceni jako smo osluškivali glumce i nastojali im pružiti okolnosti i sadržaj u koji vjeruju i u kojem se osjećaju dobro. Berni, kao i svi ostali u podjeli "Garda", su s nama pravili likove koje igraju. Bernijev lik naslanja se i na "Čitulju", ali i na McGregora, tj. klasičnog antagonista u borilačkim sportovima, glasnog i nabrijanog protivnika. Sjajnog trash talkera.

Predstava je zapravo satira, ako ćemo je uklapati u neke žanrovske okvire. Što vas privlači kod satiričnog izraza?

Filip Rutić: Na prvu se može učiniti kako se satiričnim izrazom odmiče od odgovornosti za ono izgovoreno ili prikazano, da kao žanr pruža svojevrsnu sigurnosnu mrežu sazdanu od humora koji se ruga i prokazuje. Neka osnovna ideja "Garda" bila je uzeti taj humoristični, satirični aspekt i postaviti ga da se gleda oči u oči s tragedijom, ali i čvrsto stajati iza onog što leži iza satire.

Dražen Krešić: Izravnija komunikacija s publikom, s minimalnim posredstvom znakovlja. Satira je za kazalište ono što je rap za popularnu glazbu. Bar koliko se sjećam. U tom smislu skloniji sam nekim hibridnijim žanrovima. Što smo nekako s "Gardom" i pokušali. Po njemu je prosuta i komedija i tragedija.

Predstava tematizira i zavist. Čini mi se da je uz ekonomske i klimatske probleme to jedan od temeljnih problema čovječanstva, pogotovo uz fenomen društvenih mreža... Slažete li se? Kako se riješiti zavisti? Kao da nas sve oko nas neprestano poziva da budemo zavidni.

Dražen Krešić: To je pitanje malo kompleksnije od pitanja rivalstva. Zavist je svakako problem. Pogotovo u vremenu virtualne stvarnosti i avatara u kojem neupitno živimo. Lakše nego ikada je vjerovati da je nečiji život bolji i da je to jako nepravedno. Protiv zavisti se treba boriti znanjem. Znanje i saznanje nam jedino mogu skinuti tu mrenu s očiju. To nije uopće lako. Lik Nikole je predan u rasvjetljivanju zavisti u "Gardu". On prepoznaje zavist u sebi, ali onda spušta gard i pita Bernija da mu objasni ono što ne zna. Istina je da nitko nije toliko velik kakvim se čini, i da smo svi ustvari ranjivi. I da je to potpuno u redu.

Filip Rutić: Zavisti se izuzetno teško oduprijeti, a društvene mreže ju potenciraju kroz oglašavanje onog "boljeg, većeg, bržeg" što propuštamo imati jer nismo dovoljno dobri ili uporni. Nikola u "Gardu" se ne bavi previše društvenim mrežama, ali se kroz dijalog s bivšom ženom Lanom i svojim rivalom Bernijem s tom zavišću otvoreno suočava. Priznaje je. Prihvaća je kao nešto ljudsko i ide do njenog izvora kako bi se s njom suočio i na kraju pomirio sa samim sobom.

Ivan Jurković čitavo vrijeme glumi s krupnom maskom bika… Super mi je izvedeno to s bikom, ali nisam do kraja razumio - rugate li se ili slavite slične postupke u, primjerice, filmovima postmodernističkih autora?

Filip Rutić: Kroz istraživanje simbolike bika zapravo je krenulo istraživanje za predstavu koja je s vremenom postala "Gard". Bilo je u procesu raznih pokušaja davanja smisla biku i opravdavanja njegove uloge kao simboličkog centra našeg procesa da je na kraju sasvim očekivano bik završio kao autoironijski komentar. Kao što mi tvrdoglavo nismo odstupali od bika, tako ga i Nikola forsira u svom filmu – iako iza njegove motivacije leži ipak nešto mračniji rezon.

Dražen Krešić: Simbol bika zamišljen je da bude dvoznačan. S jedne strane on je ogroman problem ljudima na setu dominantno zato što nitko ne razumije zašto ga Nikola koristi. S druge strane od neobičnog je i teškog značaja Nikoli, o čemu on teško govori, a umjetnost (film) je njegov oblik obračuna s traumom koju nosi. U tom smislu nismo nastojali ismijati postmodernističke autore, nego čak i djelomično rasvijetliti njihove odabire. A humor kao nusprodukt nije za odbaciti.

Nedić i Tomić u glavnim ulogama često preglumljavaju svoje likove, iz kojih onda ispadaju u emotivce, a posebno je dojmljiv njihov razgovor o tome mogu li glumci biti bolji ili lošiji jedni od drugih i što to sve zapravo znači. Doista, mogu li glumci biti bolji jedni od drugih, ili svaki ima tipove uloga za koju je "rođen", odnosno koja mu savršeno stoji pa više nije bitno tko je bolji, a tko lošiji… jer to uopće nije tema.

Dražen Krešić: Dva prva, možda i najvažnija, redateljska odabira su tekst (ili bilo kakav oblik sadržaja) i podjela. Dakle, odgovori na pitanja: Tko? Koga? i Zašto? su među elementarnijim vještinama mojeg zanimanja. U tom svjetlu mogu reći da definitivno nije svaka uloga za svakoga, ni blizu. Ali valja isto tako još jednom napomenuti i da nema malih uloga...

Filip Rutić: Kao što sam u jednom od ranijih odgovora rekao, procjenjivanje umjetničkog ostvarenja često je vrlo subjektivna stvar te u tom pogledu nema previše smisla nečije glumačko umijeće rangirati ili uspoređivati. Mislim da pitanje je li netko bolji ili lošiji glumac u kontekstu predstave nije toliko bitno. "Gard" se bavi baš tom subjektivnom percepcijom. Radi se o onom iskonskom strahu od bivanja nedovoljno dobrim koji se dodatno pospješuje prisustvom druge talentirane osobe koju se zbog vlastitih nesigurnosti počinje percipirati kao prijetnju.

Vi djelujete na nezavisnoj kazališnoj sceni, koji su danas njezini najveći problemi i izazovi?

Filip Rutić: Eto ja sam tek na početku svog djelovanja na nezavisnoj kazališnoj sceni s obzirom na to da je rad na "Gardu" moj prvi profesionalni angažman. Samim time su mi i iskustva poprilično ograničena, a ne želim ulaziti u opća mjesta prepričavanjem tuđih.

Dražen Krešić: Možda je kvantiteta postala problematična. Sve se nekako stapa u jedan veliki šum iz kojeg se teže iskače. Hrvatska ima relativno razvijenu nezavisnu scenu, i to je svakako blagodat kojom se ne mogu pohvaliti mnoge države svijeta, ali itekako ima mjesta za napredak. Mogu reći da je klijentelizam problem, ali ne mislim to zaista, jer nekako klijentelizam sam sebe demantira i onda stvaranje kulture pod tom zastavom postane nebitno. Dociranje mi se čini kao problem, ne samo na nezavisnoj sceni nego u kulturi i umjetnosti uopće. Dosadno je i neefikasno. Jako je jalovo svoju svitu učiti onome što već znaju. Hrabrosti u emotivnom smislu najviše nedostaje. Izazovno je napraviti predstavu u Hrvatskoj. Izazovno je da ona preživi i pronađe svoj put, zahtjeva puno odricanja, a ujedno je i nadrealna privilegija za koju se isplati boriti.

Planirate li već idući zajednički projekt?

Dražen Krešić: Imam neku ideju o pomoćnom treneru Bochuma.

Filip Rutić: Meni je bilo rečeno da ćemo raditi Hemingwaya.