Najpoznatiju i najbolju komediju prvog pera domaće, ne samo starije, drame u Frankopanskoj postavlja talijanski redatelj Marco Sciaccaluga, ujedno i glumac koji se u redateljskoj karijeri uglavnom, na oduševljenje talijanske kritike i publike, bavio klasicima. Tako je u svojem prvom radnom posjetu Hrvatskoj, na početku prošle kazališne sezone, u istom kazalištu režirao Moliereovog 'Tartuffea', predstavu koja, sudeći po broju repriza, zagrebačka publika voli.

Unatoč specijalizaciji, Sciaccaluga je prvi susret s 'Dundom Marojem' imao kad je s upravom kazališta Gavella dogovorio ovu suradnju: 'Iznenadio sam se kad sam pročitao tu dramu. Znao sam za Marina Držića i ranije, naravno, ali ga nisam čitao. Taj je komad na razini vrhova renesansnih autora poput Machiavellija i Ruzzantea, pisana je iz slične kulture u strasti za kazalištem.'

Talijanski redatelj svjestan je o kakvom je tekstu riječ, ali i njegovih implikacija: 'U tom komadu prevladava renesansni osjećaj. U to vrijeme se svijet pokušavao osloboditi religije i ideologija i tada su prvi put ljudi zaista sami sebe pogledali i pokušali shvatiti što žele u životu. Nažalost, odgovor je jednostavan: jesti, seksualno se zadovoljiti i imati puno novca. Tako valjda završava svaki san o slobodi. Čak i onaj puno kasniji, s kraja šezdesetih godina prošlog stoljeća.'

Kako god se bilo tko odredio prema snu o slobodi, Marco Sciaccaluga u 'Dundu Maroju' prepoznao je i sve ono zbog čega i domaća teatrologija Držića često uspoređuje sa Shakespeareom i pritom napominje da je Dubrovčanin bitno stariji. Zato tvrdi: 'Ovo je sigurno jedna od središnjih drama renesanse. U njoj se čuje i latinski utjecaj, izvornost Plauta na primjer, ali osjećaj koji nosi commedia dell' arte. Međutim, najvažnije je da se u njoj, na poseban i vrlo autohton način, može čitati i nešto od onoga što će tek donijeti Shakespeare, one njegove anarhične slobode u tretiranju pozornice kao mjesta s kojeg se smije i treba govoriti o svemu. Shakespeare se nije zadovoljavao dobro skrojenim komadom i zato njegove drame, sa svim nemogućim karakterima i zapletima, najbolje opisuje talijanska riječ casino ili u prijevodu nered. 'Dundo Maroje' je upravo takav casino i zato je fascinantan.'

Kako je zagrebačka publika već mogla vidjeti u slučaju 'Tartuffea', talijanski redatelj nije sklon nasilnom osuvremenjivanju starijih tekstova. 'Glasovi klasika ne dolaze iz prošlosti nego iz budućnosti, jer imaju proročansku snagu da vide ljude kakvi će tek biti. Gotovo u pravilu kad radim klasike ovakvog tipa krećem iz vremena u kojem su nastali. Ne vjerujem da samo zbog promjene kostima renesansni komad postaje suvremen, jer on to ili jest ili nije. 'Dundo Maroje' jest, i zato mu ne trebaju suvremeni kostimi ili scenografija', kaže Sciaccaluga i objašnjava svoj koncept: 'U ovoj produkciji pokušali smo stvoriti svijet koji kao da je napravljen od kartona, u kojem je sve lažno. Naš je 'Dundo' kao bajka za djecu, iako je ono o čemu govori potpuno realistično.'

Na granici bajkovitosti i realizma najviše posla ima Franjo Dijak jer tumači vrckavog slugu Pometa što je jedna od najzahtjevnijih uloga domaće dramske baštine. Ona je takva i zbog Držićeva jezika, koji ovom rođenom Zagrepčaninu sigurno nije lagan zadatak.

'Izuzetno zanimljivo mi je bilo baviti se jezikom koji nije moj. Ovo je dubrovački, ali ne današnji, i zato smo se trudili ne biti Dubrovčani kakvi su danas, nego pronaći duh tog jezika kako ga je Držić napisao', priznaje Dijak ali se ipak ne zamara simboličkom težinom ove velike uloge: 'To je sigurno komad s velikom tradicijom i tu su ulogu igrali veliki glumci. Ali mi radimo s Talijanom koji je malo izvan tog nasljeđa i kojem je važno konzistentno i jasno ispričati priču. S obzirom na to da se on nije opterećivao tom tradicijom igranja Držića i 'Dunda', nisam se ni ja. Gledao sam, naravno, neke snimke, ali informativno.'

Na pozornici koju je scenografski opremio Guido Fiorato i u 'povijesno obaviještenim' kostimima Marite Ćopo, 'Dunda Maroja' igra gotovo cijeli ansambl Dramskog kazališta Gavella. Tu su Amar Bukvić, Ozren Grabarić, Sven Šestak, Ivana Roščić, Hrvoje Klobučar, Slavica Knežević, Dijana Vidušin, Nataša Janjić, Sven Medvešek, Janko Rakoš, Živko Anočić, Đorđe Kukuljica, Enes Vejzović i drugi. Glumcima su u svladavanju dubrovačkog govora Držićeva vremena pomagali Đurđa Škavić i Tomislav Rališ, a dramaturg predstave je Dubravko Mihanović