Jedno od neformalnih i čini se prihvaćenih pravila informiranja o kriminalističkim romanima nalaže da se uvodno prebroje mrtvi i napiše koja o likvidatorovoj metodi. Pravilo je naravno iščašeno koliko i ideja da se kvaliteta nekog književnog djela može izvesti iz kvantitete, a s druge pak strane nema pokazatelja da se publika krimića pri izboru nužno rukovodi logikom 'što više mrtvih, to bolje'.

Drugi roman Nade GašićVoda, paučina jednim je dijelom svakako krimić, pa ipak trik je u 'dodanoj vrijednosti' jer se autorica u njemu više bavi psihopatologijom društva nego ubojstva. Mjesto radnje je Zagreb, točnije, Trešnjevka... Mrtvih dostaje za prste jedne ruke i nisu svi nastradali od istog ubojice... a opet sve valja!

'Izvanka gladac, a iznutra fašistoidni jadac', napisao je pred koji mjesec Ćićo Senjanović u svojoj kolumni u Novom listu povodom prvog romana Nade Gašić Mirna ulica, drvored (2007) i prilično točno sažeo raspravu o tome je li posrijedi krimić ili tek roman u kojem je policijska istraga ubojstava žanrovsko polazište za mnogo obuhvatniju priču o društvenoj psihopatologiji.

S obzirom na to da se rasprava vodila u književnim krugovima i mahom bez povišenog tona, zaključci su mnogima mogli promaknuti, no ovo nije prilika da ih se prešuti jer su isti 'problemi' ponovo na tapetu.

Dakle, Voda, paučina je po prilici 'izvanka manje-više gladac, a iznutra klajnbirgerovski jadac'. To što 'fašistoidni jadac' potencijalno, ili barem na prvu, zvuči strašnije od ovog malograđanskog ne znači da potonji nije izvor popriličnog jada. Naprotiv. Pritom odmah treba staviti zagradu da se ne bi shvatilo da je malograđanština ovdje predmet osude. Ona je prije 'feler' dobrog dijela likova zbog kojeg ih posljedično i poslovično voda nosi. Kad smo već kod vode, roman je uokviren pričom o zagrebačkoj poplavi iz 1964, a taj motiv nije nimalo slučajan jer nabujala Sava odnosi oca jedne od protagonistica...

'Život se ipak ne živi iz publike / nego u srcu te republike'

Kako u prozi Nade Gašić ništa nije slučajno, tako ni Trešnjevka nije slučajno odabran kvart. Štošta se tamo promijenilo otkako je Špišić napisao Trešnjevačku baladu i to sasvim sigurno više nije dio Zagreba koji bi nosio atribut radnički (s crvenilom imamo dosta problema i na općoj razini!), no propadanje srednjeg sloja i promjene ličnog opisa urbaniteta tamo su dobro vidljive.

Zanimljivo je iz te perspektive promatrati život u Maloj ulici (koja je fikcionalni kvartovski umetak baš kao i ona u kojoj se odvija Mirna ulica, drvored), odnosno u kućici u kojoj su odrasle glavne junakinje – tri sestre. Točnije, polusestre. Riječ je o obitelji i osobama koje su pretrpjele razne lomove (gubitak roditelja, rastavu...), a kućica, koja u romanu doslovce uzdiše i plače zajedno s junakinjama, relikt je nekih prošlih vremena koja polako, ali sigurno nestaju s pojavom stambenih gabora kakvi se posvuda mogu naći. Ambijent u kojem se odvija drama glavnih junakinja koje sociokulturno pripadaju danas uniženome srednjem sloju nije samo prepoznatljiv, nego i dobro i spretno elaboriran.

Sve je to naravno jako važno za konstrukciju likova, a oni su pomno razrađeni i vrlo plastični i sasvim sigurno su najjača strana ovog romana. Točnije rečeno, posrijedi je vještina kojom autorica razrađuje njihove autentične glasove i predstavlja ih u različitim pripovjednim formama (pismima, monolozima, dijalozima...). Nije to ništa novo, ali je redom dobro i suptilno izvedeno i, što je možda još važnije – vrlo spretno sklopljeno. Zahvaljujući svemu tome Voda, paučina funkcionira i kao roman o obitelji koja pokušava (pre)živjeti u gadnim vremenima i kao krimić u kojem možda nema puno mrtvih, ali bez ikakva pretjerivanja mnogo govori o 'krimiću' u kojem živimo.

Nada Gašić, Voda, paučina, Algoritam, 2010.