'Velika bilježnica' je prvi dio trilogije Ágote Kristóf, jedne od najkontroverznijih i najosebujnijih autorica suvremene europske književnosti, koja je u Hrvatskoj objavljena na 20. obljetnicu pada Berlinskog zida. Tu priču o odrastanju djece u doba krvavog rata, u kojem blizanci Claus i Lucas moraju odrasti preko noći i pritom gube i nevinost i ideale i emocije, dramatizirala je Lana Šarić, a premijera će se održati u subotu u dvorani Polanec ZKM-a.

Predstava nastaje u sklopu projekta Inkubator, u njoj glume Marica Vidušić, Petar Leventić, Vedran Živolić, Dora Polić Vitez, Anđela Ramljak, Danijel Ljuboja i Dado Ćosić, a kao gošća se pojavljuje Merima Ključo, svjetski poznata glazbenica i harmonikašica.

Što vas je motiviralo da adaptirate roman Ágote Kristóf 'Velika bilježnica'?

Knjigu sam pročitao davno, još 1999. godine, i osjećao sam se kao da me netko udario šakom u želudac. Taj efekt posebno je proizvela zadnja stranica kad se zapitaš 'što je ovo bilo?' To je roman i misliš da ćeš ga čitati narednih pet dana, međutim ne možeš prestati čitati i pročitaš ga u jednom dahu. Rijetko mi se događalo da sam čitajući neki roman imao tako žive slike, koje kao da stvaraju film ili kazališnu predstavu. To mi se po prvi puta dogodilo upravo s Ágotom Kristóf, kad sam pomislio da bi to mogla biti fenomenalna predstava. I od tada tu ideju nosim u sebi.

Što vas je posebno privuklo u samoj priči o blizancima Clausu i Lucasu?

Ágota Kristóf u romanu govori o nekom ratu u nekom mjestu, a u središtu zbivanja su dva dječaka, blizanci, koji pokušavaju preživjeti, a da bi u tome uspjeli, moraju odrasti preko noći, suočavajući se pritom s odsutnošću uzora, izgubljenim idealima, poremećenim vrijednostima i perverzijom rata. Spisateljica namjerno govori 'veliki grad' ili 'mali grad', spominje 'okupatore', 'osloboditelje' i 'okupatorski jezik', dakle ona ne kazuje gdje se priča događa i o kojem se ratu radi. Naravno, poznajući biografiju Ágote Kristóf, znamo da je rođena u malom mjestu na granici Mađarske i Austrije te da je preživjela Drugi svjetski rat, pa zato tu priču neminovno stavljamo u kontekst Drugog svjetskog rata premda to ona nigdje eksplicitno ne navodi u romanu. Međutim, ta univerzalnost upravo je čar tog romana; rat u isto vrijeme simbolizira užase i strahote pravog rata, ali i općenito nemile situacije u kojima se djeca mogu naći.

Na što ste stavili fokus u predstavi?

Premda sam od čitanja romana naišao na nekoliko dramatizacija i inscenacija, stavio sam fokus na djecu i ono što djeca prolaze u strahotama rata, gubeći pritom djetinjstvo, ključno za izgradnju osobnosti. Nažalost, taj je roman danas aktualniji nego ikad, a gledajući povijest čovječanstva, bojim se da će uvijek biti aktualan, primjerice danas smo svjedoci ove balkanske izbjegličke rute kojom djeca iz užasa Sirije bježe prema Europi. U tom kontekstu zgrozio me podatak da je u zadnjih godinu dana u Europu ušlo deset tisuća djece bez pratnje odraslih i zatim im je nestao svaki trag. Dakle, ne zna se gdje su i što se s njima dogodilo. Želim vjerovati da su našli udomitelje i da su zbrinuti, ne želim ni pomišljati na neke druge scenarije. Predstavu radim zato da promislimo o tome kroz što prolaze djeca u onom ključnom razdoblju od pete do desete godine, kad se izgrađuju i formiraju ličnosti. To nam je potvrdila i psihologica koja nam je dolazila tokom rada na predstavi, istaknuvši upravo to razdoblje kao najvažnije za razvoj ličnosti. Nakon toga se događa četverogodišnji period hibernacije, kad se ništa posebno ne događa jer je sve već upisano, a još nisu došla na red neka značajna iskustva, poput prvog seksualnog iskustva. Dakle, fokus sam stavio na vizuru glavnih junaka - dvojice dječaka, blizanaca, koji se upravo nalaze u tom osjetljivom životnom razdoblju.

Jeste li predstavu aktualizirali hrvatskim kontekstom?

Apsolutno. Volio bih da gledatelji na kraju predstave nemaju osjećaj da se radi samo o ratovima, dakle o ekstremnim situacijama, nego i o bolnim situacijama u kojima su se našla djeca zbog toga što žive i odrastaju u disfunkcionalnim obiteljima, u kojima su roditelji ili psihički rastrojeni ljudi ili alkoholičari ili obitelji imaju neke druge probleme. Nažalost, takvih situacija imamo jako puno u našoj okolini. Dakle, zanimalo me što se događa s djecom u tom ključnom periodu djetinjstva kad prolaze kroz traumatična iskustva i što mi kao društvo očekujemo od njih danas, sutra, kad postanu ljudi? Također, radeći predstavu puno smo razgovarali o toj temi i o našim iskustvima, a svatko je imao neku drugu priču. Naime, dio casta je u 90-ima prolazio izbjeglička iskustva ili su bježali iz okupiranih mjesta u Zagreb, a neki i dalje u Nizozemsku ili čak u Los Angeles, kao glazbenica Merima Ključo, koja je za predstavu skladala glazbu. Primjerice, neki su ispričali da poznaju neke svoje vršnjake koji su nakon iskustva rata postali traumatizirane osobe s PTSP-om i ugnjetavaju svoje obitelji dok su drugi iznijeli slučajeve ljudi kod kojih je rat proizveo upravo suprotan efekt te ih je oplemenio, pretvorivši ih u osobe koje se znaju izboriti za sebe i iskazati svoje talente. To je primjerice bio slučaj s Merimom Ključo, koja je skladala glazbu za predstavu i koja je imala nevjerojatan život prema kojem bi se mogao snimiti film.

Kako se Merima Ključo našla u predstavi?

Znamo se od 2009. godine, kad sam se zaintrigirao za novi val sevdaha i otišao na njezin koncert u Cankarjevom domu u Ljubljanu, gdje je promovirala album 'Zumra'. Taj album je realizirala zajedno sa svjetski poznatom pjevačicom sevdalinki Amirom Medunjanin, samo s harmonikom i glasom, i to je zvučalo odlično i vrlo moderno. Bio sam oduševljen i nakon koncerta otišao sam u backstage da se upoznam s glazbenicama, kad smo prvi put razgovarali o mogućoj kazališnoj suradnji. Prije godinu dana, kad smo počeli pripremati produkciju za 'Veliku bilježnicu', zamolio sam je da svibanj i lipanj 2016. rezervira za ZKM. Ona će svoje skladbe izvoditi na prvim izvedbama, a možda i na nekim kasnijima, kad neće biti zauzeta svjetskim gostovanjima. Prije dva tjedna napravili smo i audiciju za harmonikaša jer želimo imati zamjenu za nju, i premda sam bio malo skeptičan s obzirom na harmonikaše u Zagrebu, prijavilo nam se petero fenomenalnih glazbenika. Na kraju smo odabrali mladog harmonikaša Krešimira Lulića, koji ima samo 17 godina, ali je zaista fenomenalan, ne samo kao harmonikaš, nego dobro funkcionira i kao lik u romanu. Naime, harmonikaš je i pisan kao lik, primjerice oni kažu: 'A harmonikašu na trgu nitko ništa ne daje, koji stalno svira', pa sam ga uveo u predstavu kao lik.

Je li se naše društvo u postratnom periodu u dovoljnoj mjeri brinulo u sklopu socijalnih politika o traumatiziranoj djeci te o djeci koja su ostala bez roditelja? Jesmo li danas kao društvo dovoljno senzibilizirani za te probleme?

Mislim da smo kao narod senzibilizirani na socijalne probleme, što se potvrdilo mnogo puta u raznim humanitarnim akcijama, primjerice prilikom prikupljanja novca, krvi ili koštane srži i perifernih matičnih stanica. U takvim slučajevima odaziv ljudi je velik i tada uvijek pomislim kako smo krasno humano i socijalno osjetljivo društvo. Igrom slučaja imao sam prilike razgovarati s nekim ljudima koji su kao djeca prošli traumatična iskustva rata, primjerice Vukovara, i koji danas žive u Belgiji, Njemačkoj ili nekim drugim europskim zemljama jer nisu mogli s tim iskustvima nastaviti živjeti ovdje. Oni su mi otkrili da su cijeli program protiv PTSP-a prolazili u tim zemljama, a ne u Hrvatskoj. Međutim, nisam upoznat s podacima o tome koliko je u Hrvatskoj bilo djece s PTSP-om i na koji su način tretirana. Ali nekako mi se čini da je sve što je napravljeno bilo nedovoljno s obzirom na traume te djece.

Kakvu ulogu u predstavi ima Zaklada Hrvatska bez mina koja se zalaže za humanitarno razminiranje Hrvatske?

Čitav projekt napravili smo u suradnji sa Zakladom Hrvatska bez mina te sam aktualizaciju teksta Ágote Kristóf proveo na neki način preko minskih polja koja, nažalost, još uvijek nisu razminirana. U razgovoru s voditeljima Zaklade iskristalizirao se stav da nisu problem samo ljudi koji su završili kao invalidi, ostavši bez jednog ekstremiteta, nego i njihove obitelji i djeca koja već više od 20 godina odrastaju uz minska polja jer žive u kućama smještenima tik uz bijele trake na kojima piše 'Pazi, mina'. Dakle, radi se o kolateralnim žrtvama rata, koje rastu i godinama žive s tim traumama i koje su sigurno lišene nekih vrijednosti i mogućnosti. Predstava na neki način govori i o tome. Uvijek nastojim izabrati tekst koji korespondira s vremenom u kojem živimo. Ne vidim razloga da danas radim nekog Shakespearea, koji nije aktualan i ne govori nam ništa o ovoj sadašnjoj situaciji. Naravno, radio bih i Shakespeare i Molierea, ali samo ako nam nešto govore.

Kako komentirate aktualnu situaciju na području kulture u Hrvatskoj s obzirom na sve veći broj peticija u inozemstvu kojima se traži smjena ministra kulture?

Situacija u kojoj se trenutačno nalazimo zaista je katastrofalna, no bojim se da možemo potonuti još dublje. Mislim da se po tom pitanju dogodio Blitzkrieg, tako da smo svi ostali zatečeni jer smo mislili da se takav radikalni zaokret udesno u današnje vrijeme, nakon svih civilizacijskih tekovina i dostignuća, više ne može dogoditi. I trebalo nam je nekoliko mjeseci da shvatimo koliko smo duboko zaronili. No sada je ljudima itekako jasno što se dogodilo jer se stvara kritična masa koja spremno pruža otpor. Dokaz za to pružaju i brojne peticije, ne samo u Hrvatskoj, u kojima se vrhunska europska elita jasno i konkretno deklarira protiv politike aktualnog Ministarstva kulture i istupa ministra kulture. Međutim, zabrinjava me jačanje desnice, što se istodobno događa u Europi – u Poljskoj, Mađarskoj, pa čak i u Austriji, u kojoj također situacija nije bajna. Jasno mi je da je uzrok u ekonomskoj krizi, koja izaziva, kad potraje dugo, kao što su nas učili u povijesti, tektonske poremećaje i na političkoj sceni.

Kamo mi kao zemlja s takvim odnosom prema kulturi, kojim se želi stvoriti nova nacionalna paradigma, zapravo idemo?

Vidjet ćemo što nam donosi sutrašnjica, ali protiv takve paradigme svakako se trebamo boriti. Mislim da se ne smijemo olako lišiti visoke civilizacijske razine koju smo dostigli.