'Pisanje je ohol čin. Uvijek sam to znala i dugo sam vremena skrivala činjenicu da pišem, osobito od ljudi koje volim. Bojala sam se razotkrivanja i tuđeg neprihvaćanja', priznala je Elena Ferrante u mailu upućenom kolegi, talijanskom piscu Nicoli Lagioiji, koji se može čitati i u knjizi 'Frantumaglia', u kojoj slavna spisateljica daje uvid u svoj proces rada te pokušava objasniti (prije svega sebi) zašto je uopće odlučila pisati.

Navodi i primjer Jane Austen, s kojom se poistovjećuje.

'Jane Austen organizirala se tako da je uvijek mogla odmah skriti stranice u slučaju da netko nenadano uđe u sobu u koju se povlačila pisati. To je reakcija koja mi je dobro poznata: sramiš se svoje pretencioznosti jer ne postoji ništa što to može opravdati, čak ni uspjeh. Kako god to nazvala, činjenica je da sam si uzela pravo da druge zarobim u onomu što vidim, osjećam, mislim, zamišljam i znam. Je li to zadatak? Misija? Poziv? Tko me je pozvao, tko mi je zadao taj zadatak, tu misiju? Bog? Ljudi? Društvena klasa? Stranka? Kulturna industrija? Siromašni, napušteni, izgubljeni slučajevi? Čitavo čovječanstvo? Žena, taj vječno neuhvatljivi subjekt? Moja majka, prijateljice? Ne, dosad je postalo kristalno jasno da sam samu sebe pozvala. Samoj sam sebi zadala zadatak, iz motiva koji su i meni nejasni, dala sam si posao opisivanja onoga što znam o svome vremenu, što mi je - najjednostavnije rečeno - pod nosom, to jest život, snove, fantazije, jezike uske grupe ljudi i događaja, u omeđenom prostoru, na nevažnom jeziku koje je način na koji ga koristim učinio još nevažnijim', tvrdi Elena Ferrante, dodajući da ima onih koji kažu - 'nemojmo pretjerivati, to je samo posao'.

'Moguće da stvari sada tako stoje. Mijenjaju se pa se mijenjaju i riječi u koje ih zaodijevamo. Ali oholost ostaje. Ostajem ja - ja koja velik dio mojega dana provedem pišući i čitajući jer sam se si zadala zadatak opisivanja. I ne mogu se umiriti tako da si kažem: to je posao. Zar sam pisanje ikad smatrala poslom? Nikad nisam pisala kako bih zaradila za život. Pišem da svjedočim činjenici kako sam živjela i tražila sam da budem mjerilo, sebi i drugima, jer drugi nisu mogli ili nisu znali kako to napraviti ili jednostavno nisu željeli. Što je to ako ne oholost? I što to implicira ako ne: 'ti ne znaš kako vidjeti mene i samog sebe, ali ja vidim sebe i tebe'? Ne, nema drugog načina da se priča o tome. Jedina mogućnost je naučiti kako to 'ja' staviti u perspektivu, kako ga izliti u rad i potom napustiti, kako smatrati pisanje nečim što se od nas odvaja istog trenutka kad s pisanjem završimo; doživjeti ga tek kao jednu od brojnih kolateralnih pojava aktivnog života.'

U mailovima Lagioiji Ferrante otkriva i kako ju je odrastanje u prenapučenim i preglasnim talijanskim četvrtima odmalena naučilo kako se koncentrirati unatoč stalnim ometanjima.

'Ideja da je svako 'ja' uvelike sastavljeno od drugih nije mi bila samo teoretska, već stvarna. Biti živ je značilo neprestano se sudarati s postojanjem drugih, katkad na dobar, katkad na agresivan, zatim opet na dobar način. I mrtve se uvlačilo u svađe; ljudi se nisu zadovoljavali time da napadaju i vrijeđaju samo žive - obično su maltretirali tetke, rođake, bake i djedove, prabake i pradjedove kojih više nije bilo na svijetu', objasnila je Ferrante, dodajući kako joj je, iako sada ima svoje mjesto za osamu, ideja o tome još uvijek 'pomalo smiješna': 

'Pisala sam o ženama u trenucima kad su bile posve same, ali u njihovim glavama nikad nije bila tišina, čak ni fokus. Apsolutna samoća, barem po mom iskustvu, ne samo spisateljskom, uvijek je, da parafraziram naslov veoma dobre Hrabalove knjige, preglasna', tvrdi Ferrante. Piscu, kako je zaključila, nitko s kime se susretne nikad nije definitivno osuđen na šutnju, čak ni nakon što se odnosi prekinu, iz ljutnje, slučajno, zbog smrti.

'Ne mogu ni razmišljati bez glasova drugih, a kamoli pisati. I ne govorim pritom samo o rođacima, prijateljicama, neprijateljima, već i muškarcima i ženama koji danas postoje samo u slikama, s televizije ili iz novina. Govorim i o prošlosti, o onome što generalno nazivamo tradicijom; o onima koji su nekoć bili tu i koji su djelovali ili sada djeluju kroz nas. Naše tijelo, sviđalo nam se to ili ne, predstavlja nevjerojatno uskrsnuće mrtvih, pri čemu sami napredujemo prema vlastitoj smrti. Mi smo, kako kažeš, međusobno povezani. I trebali bismo jedni druge učiti da duboko sagledamo ovu međuvezu - koju zovem klupko ili frantumaglia - kako bismo si osigurali adekvatna sredstva da ju opišemo. U najvećoj smirenosti ili u najizazovnijim zbivanjima, u sigurnosti ili opasnosti, u nevinosti ili iskvarenosti, mi smo gomila drugih. A ta je gomila svakako blagoslov za književnost.'