Elvisa Bošnjaka najšira publika poznaje po ulogama u TV serijama 'Na terapiji' i 'Stipe u gostima', a filmski sladokusci zapamtili su ga kao scenarista filmova 'Sonja i bik' Vlatke Vorkapić i 'Noćni brodovi' Igora Mirkovića. I kazališna publika, pogotovo splitska, itekako zna njegov dramski rad i ovacijama dočekuje njegove sočne i živopisne drame.

Prva drama 'Otac', izvedena u splitskom HNK-u u režiji Nenni Delmestre, na 11. Marulićevim danima dobila je sve najvažnije nagrade. Druga 'Nosi nas rijeka', ponovno u režiji Nenni Delmestre, u medijima je proglašena kulturnim događajem, a Bošnjak je za taj tekst dobio prestižnu nagradu Ministarstva kulture 'Vladimir Nazor'. Uslijedile su 'Idealni muž', zatim 'Hajdemo skakati po tim oblacima' sve do 'Kašete brokava' i najnovije 'Ubojstvo u klubu Quasimod', koje izazivaju oduševljenje, ali i gorak okus u ustima. 

Drama 'Srce veće od ruku' praizvedena je u kazalištu PlayDrama u režiji Trpimira Jurkića i igrana u tridesetak hrvatskih gradova. Posebna je po tome što je Bošnjak u njoj istraživao, kako je svojedobno izjavio, ekskluzivnost osjećaja, pa i sebičnu želju za posjedovanjem drugoga. Uz Barbaru Nolu glume još Hrvoje Klobučar, Tara Rosandić i Andrej Dojkić.

Zanimalo nas je i je li ga za tu priču inspirirao sve veći broj razvoda u Hrvatskoj te koje probleme otvara u tekstu. Što je bio glavni okidač za pisanje drame o ljudima koji ne mogu ostvariti pravi odnos pa stvaraju imaginarni?

Bošnjak ističe da je htio napisati dramu na jednoj noti, a po njemu ta nota može biti samo ljubav, jer nijedna druga ne bi mogla nositi dramu od početka do kraja - ne bi izdržala.

'Mislim da je u tom slučaju za mene bio važniji Edvard Munch od broja razvoda u Hrvatskoj. 'Vrisak', 'Ples života', 'Pepeo', postavljaju čovjeka u vrtlog boje i zvuka, zarobljenog u žudnji u kojoj gubi tlo pod nogama. Kad gledam 'Vrisak', čujem zvuk, nešto pleše iznutra i uznemirava. 'Srce veće od ruku' priča je o ljudima izgubljenim u ljubavnoj žudnji, bezumnoj, varljivoj, zamamnoj, koji pokušavaju vladati nečim čime se ne može vladati i potpuno se pogube, u toj jednoj noti', objašnjava Bošnjak.

Pitamo ga je li za izvedbu u Gavelli mijenjao ili možda nadopisivao originalnu verziju teksta, odnosno je li se osobno uključio u rad na predstavi surađujući s redateljicom? Bošnjak ističe da nakon praizvedbe svog teksta nema potrebu uplitati se u njegov život.

'Dramski tekst nikad nije samo moje umjetničko ili emotivno vlasništvo, on pripada i redatelju i glumcima, a nakon praizvedbe on na neki način postaje svojina svih. Ako me netko zove i nešto pita, ja odgovorim, ali zapravo volim pustiti kolege da u mom tekstu nađu neke svoje impulse i pročitaju ga na drukčiji način, volim da me tekst iznenadi. Zato se nisam uključivao u rad na predstavi u Gavelli. Jako mi je važna suradnja s redateljem kad je praizvedba u pitanju, zato uglavnom radim s Nenni Delmestre, jako dobro se poznajemo i još uvijek možemo iznenaditi jedno drugo i ona ponekad u mom tekstu otkrije stvari kojih ja uopće nisam bio svjestan, nisu tu stigle iz moje glave, stigle su odnekud', otkriva autor.

Elvis Bošnjak odrastao je na selu i ta su mu iskustva i danas jako draga, a dolazak u Split bio mu je šok. Prvu dramu napisao je u srednjoj školi, no po njegovim današnjim kriterijima, bila je pretenciozna. U to vrijeme pisao je i poeziju.

Što ga najviše inspirira za pisanje. Jesu li to svijet oko nas, društveni problemi, politika koja nam kroji živote?

'U mojim dramama sasvim sigurno ima svijeta oko mene koji uključuje i društvene probleme i politiku, ali ja se nikad nisam aktivno bavio time da dramom upirem prstom u neki društveni ili politički problem. Mene to kao pisca ne zanima, naprosto nemam nikakav poriv da o tome pišem. Volim gledati takve predstave, naravno, kad su dobre. Mene kao autora više zanima ono stalno u čovjeku, zanima me čovjek koji se tek naizgled nekamo kreće, ali zapravo je ukopan u mjestu. Meni je taj okamenjeni čovjeka primamljiviji od okolnosti koje se oko njega mijenjaju, ili koje njega mijenjaju. Mene zanima ono što čvrsto ili tvrdoglavo opstaje u čovjeku usprkos društvenim ili političkim okolnostima', kaže.

Bez obzira na to što Bošnjak nije samo pisac nego i glumac i scenarist te umjetnički voditelj PlayDrame, zanimljivo je čuti njegova razmišljanja o tome mogu li pisci živjeti samo od pisanja i čini li Ministarstvo kulture dovoljno na promociji pisaca.

'Ako ste samo pisac, nije lako biti pisac bilo gdje. Rijetki pisci uspijevaju živjeti od pisanja i svaka im čast. Nije stvar samo u tome čini li Ministarstvu kulture dovoljno za promociju pisaca. Mi uvijek volimo prebaciti lopticu negdje gdje mi, eto, ne možemo ništa jer netko tko bi trebao voditi brigu ne vodi brigu. Stvar je u tome što smo mi kao narod, kao kultura, otuđeni od svoje misli, od svojih pisaca, umjetnika. Mi ne živimo sa svojom umjetnošću, ona nam je strana. Mi kao zajednica imamo gotovo prezriv odnos prema kulturi. Cijenu tog prezira plaćamo svakodnevno i ne zabrinjava nas duhovna i intelektualna paraliza koju zdušno podupiremo takvim odnosom. Mi smo našu kulturu sveli na marginalne ili usputne vijesti. Naši su pisci samo zamoran popis imena, naslova i datuma koje školarci moraju nabubati napamet, naše filmske klasike oni nisu gledali jer ih nemaju gdje gledati. Naši slikari, pjesnici, glazbenici čudaci su sumnjiva svjetonazora koje je bolje izbjegavati i koje mi ne možemo razumjeti. Mi smo naše životne potrebe sveli na sadržaj hladnjaka i vješalicu za kaput, kulturne obzore na sadržaj jeftine sapunice, a estetske norme na kroj oskudnog bikinija plastične starlete. I sve to plaćamo skupo', ističe Bošnjak i pita se kako mladi ljudi u ovoj zemlji uopće mogu postati kulturni ljudi kad im zasipamo mozak količinom gluposti kojoj se ne da umaći te nastavlja: 

'Reći ćemo da su oni takva generacija, odrasla na lakim sadržajima, oni to traže. Hoćemo li ih hraniti samo hrenovkama i keksima zato što oni to traže? Ne vjerujem, pokušat ćemo im ugurati malo zelja u usta jer brinemo o njihovom tjelesnom zdravlju. Ali što je s duhovnim zdravljem? I može li društvena zajednica koja duhovno živi tako plitko postići ekonomsku sreću, socijalnu ravnotežu? Mislim da ne može. Ali mi to ne razumijemo', zaključio je Bošnjak.

Elvis Bošnjak bio je i ravnatelj Drame splitskog HNK-a i ravnatelj Splitskog ljeta, a zatim je osnovao svoje kazalište - PlayDramu. Što ga je ponukalo na tu dosta radikalnu odluku - da napusti relativno siguran posao i krene u neizvjesnu avanturu? I je li se pokajao zbog nje?

'Htio sam neka nova iskustva, htio sam raditi na sebi na nešto drukčiji način i nisam se nikad pokajao jer sam proživio osam vrlo zanimljivih godina. Otvorio sam si prostor da se razvijam i propitujem u nekom smjeru kojim ne bih mogao ići unutar velike institucije niti bih mogao raditi s nekim ljudima od kojih sam jako puno naučio. Tada mi je to bilo potrebno. Sada sam tu već dugo i tko zna, možda opet krenem nekim drugim putem', kaže dodajući da u PlayDramu dolaze mladi ljudi, prije svega glumci i već preuzimaju mnoge stvari i to ga raduje.

Dodao je kako PlayDrama treba u budućnosti pripasti njima, njima je potrebna, samo tako može opstati. 'Ostane li stegnuta u mojoj šaci, ugušit će se. Moram otvoriti šaku. Ne volim kad stvari za mene postanu izvjesne, ne volim u umjetnosti nikakve konačne odluke. Nedostaje mi klasika i zato sam prošlo ljeto radio 'Mletačkog trgovca' na Splitskom ljetu, a ovu zimu 'Neprijatelja naroda' u splitskom HNK-u. Bilo mi je to vrlo osvježavajuće, mjesto je staro, ali mjesto je uvijek novo, onoliko koliko sam ja nov. Idem tamo gdje me nešto provocira, gdje mogu raditi ono što mi otkriva nekog drugog mene. Ne volim se vrtjeti u krugu pokušavajući uhvatiti vlastiti rep', ispričao je Elvis Bošnjak.

Zanimalo nas je kakva je kulturna i politička klima u Splitu sada uoči izbora, je li grad politiziran, opredjeljuju li se građani u javnosti, što se očekuje?

'U Splitu kad-tad udarite glavom o zid. Koliko god energije uložite, koliko god zidova probijete, jednog dana ćete se umoriti i shvatiti da ispred vas stoji još jedan zid i nećete više imati snage zamahnuti glavom. I to je najtužnije. Volim ga beskrajno, ali u ovom trenutku Split je zatvoren u samog sebe. On sve više postaje grad turista i sve manje grad svojih građana. I volio bih da taj turizam donese nešto i ljudima koji žive tu, ne mislim novac, mislim na neku višu kvalitetu života. I mislim na kulturu, naravno, ali splitska kultura ne prelazi onu rampu u Dugopolju i uglavnom je nema potrebu prijeći. I to me rastužuje, taj nedostatak ambicije da se pokažeš svijetu, da nešto komuniciraš s tim svijetom, razmijeniš zastavice. Za to je, naravno, kriva i kulturna centralizacija, ali najveći problem Splitu je ipak Split. Puno puta sam govorio o tome, i iscrpio sam se, i ne samo ja, i mnogi ljudi, pametniji od mene, ali to nema tko čuti. Oni koji bi to trebali čuti nemaju za to uši', kaže.

U Zadru se uskoro održava praizvedba njegova novog teksta 'Ubojstvo u klubu Quasimod', koji Bošnjak definira kao triler napisan vrlo neobičnim jezikom u kojem dva junaka, obojica se zovu Joe, rješavajući zagonetku jednog ubojstva, zapravo rješavaju zagonetku svog života ili životnog stanja.

'Komad govori o tome kako su sve naše žudnje samo iluzija ili varka našeg uma, ali bez njih život ne bi imao smisla. Predstavu zajedno rade Hrvatsko narodno kazalište Zadar i PlayDrama. Redateljica je Nenni Delmestre, ovo je već šesti put kako ona režira neku moju praizvedbu i kako se zajedno igramo različitim stilovima. Izgleda da još uvijek možemo iznenaditi jedno drugo. Zaista me raduje to što, nakon dvadeset godina, igram sa svojim starim prijateljem i kolegom Alenom Liverićem. Obožavam tog tipa', rekao je Elvis Bošnjak.