Jelena Miholjević, Sreten Mokrović, Bojan Navojec i Krešimir Mikić sasvim su poseban četverolist. Iz različitih matičnih kazališta, svi odreda vrhunski u svojim mogućnostima i stavu, ujedno su i najveći adut ove produkcije EXIT-a koji ponovno izbacuje premijere kao u najboljim danima, ne samo svojim. Sama predstava, međutim, ima uspona i padova, namjernih i nenamjernih lelujanja u gotovo dva sata nepotrebno predugog trajanja, kakvu bi se moglo očekivati od nekoga manje iskusnog ili barem u ranijim fazama karijere.

Mislav Brečić sporadično se javlja na kazališnim daskama. Umjesto da na njima trči iz projekta u projekt, zbog čega je predstave mnogih prekarnih ili 'prekarnih' redatelja u domaćem kazalištu ponekad i teško razlikovati, on svakodnevni kruh zarađuje na Hrvatskome radiju, dok u kazalištu radi, moglo bi se tako pomisliti, samo kad zaista ima što reći. No umjesto projekata filigranski izbrušenih do detalja, njegove predstave ustraju na otvorenosti i igri. Vjerojatno i ne samo zato što je redatelju užitak da se ono što se radi i vidi, a ne 'tek' čuje, one nude ekspresivni pomak bez pravog razloga i postaju rasuti teret. Prošla suradnja s EXIT-om na tekstu Mate Matišića 'Balon' bila je na tom tragu, ali je u njoj barem bilo moguće naći fokuse oko kojih se pokušavala skupiti. 'Ispočetka' kao da se trudi izbjeći i toj 'normi'.

Inspirirana djelom Luigija Pirandella i nimalo jasnim razgraničenjem kazališnog privida i zbilje, predstava je 'slojevito strukturirano tkivo jazzerske harmonike', kako piše dramaturginja Tajana Gašparović. Može se to reći i drukčije: da je riječ o kronici nastajanja i nestajanja kazališta izravno pred publikom. Iako jest baziran na dramskom tekstu, Brečić ga je postavio onako kako se već u EXIT-u kao 'glumačkom kazalištu' režira, dakle s puno izvođačke slobode i fiksiranih improvizacija, odstupanja i odskakanja. Podjela na melankolika, sangvinika, neurotika i hedonista nije potpuna ni čvrsto provedena, ali izvođači ipak većinu trajanja ostaju dominantno u jednoj od njih: Jelena Miholjević smiruje situaciju kad god može, Sreten Mokrović bi činio to isto da mu živci dopuštaju, dok Krešimir Mikić diže revoluciju, za obiteljskim ručkom jednako kao i prije i nakon njega. Samo Bojan Navojec uživa i traži još uživanja, makar i sasvim bazično tjelesnog.

Glumački snažni prizori ipak ne mogu prekriti nedostatke strukture. Iako se od suvremenog kazališta ne traži koherentnost, a još manje neko od čuvena tri jedinstva, 'Ispočetka' ostavlja dojam da se i autorski tim pomalo pogubio u vrludanju transponiranim dijalozima između suprotstavljenih ideoloških pozicija ili obiteljskih odnosa, ili najčešće i jednog i drugog.

Sve je tu pomiješano i malo je, najjednostavnije rečeno, previše toga istodobno. Izvođači zadržavaju svoja imena, kao zalog vjerojatno istinosnog potencijala njihove igre i namjernog neskrivanja iza maske dramskog lica, dok istodobno igraju dramska lica i inzistiraju na njima. Upisana iskakanja i uskakanja u radnju, ekstemporiranja i izravna komunikacija s publikom, ponekad i na granici zabavljačkog žanra, miješaju se sa sasvim ozbiljnim poniranjem u psihološki realizam, koji se onda ponovno, u pravilu, mora pokazati još jednom varkom. I tako puna dva sata, iz napetosti u popuštanje, iz ruganja u zavođenje, iz rudimentarne i već pomalo izlizane metateatralnosti u izvikivanje 'parola što strašno zvuče', iz namještene geste i grimase u privid opuštenog, 'privatnog' stava... Ipak, nije riječ o glumačkoj, nego o redateljskoj vježbi.

Ne treba unaprijed biti protiv takvog načina rada, ako on donosi neku vrstu novosti u interpretaciji 'svakodnevnog', a upravo je to cilj ove predstave. Rad na iscrpljivanju i materijala i publike isplati se tek u krajnjem ishodu, kad se gledatelj zapita zašto uopće ide u kazalište i zašto pristaje na takvu 'igru oko igre'. Ako predstava ide uvijek ponovno 'Ispočetka', treba znati kada napustiti vrtuljak.