"Gledajući ove filmove, od kojih su neki jako stari, shvatio sam da mi se neki od njih nimalo ne sviđaju. Toliko toga bih danas napravio drugačije, zato niti ne volim ponovno gledati svoje filmove", rekao je 82-godišnji animator i redatelj koji je izabrao filmove za svoju zagrebačku retrospektivu.

"Filmovi ostaju zahvaljujući digitalnoj tehnologiji, a ne meni, ja sam jedan od onih koji uvijek za svoje zadnje filmove mislim da su najbolji", dodao je.

Iz svog opusa, u kojem bilježi više od tisuću filmova, ne želi izdvojiti niti jedan kao omiljeni. "Niti jedan film nije važniji od drugog, to je kao da me pitate kojeg od mojih pasa volim više", rekao je autor, koji je mnoge od svojih filmova posvetio upravo 'čovjekovim najboljim prijateljima'.

Po njegovim riječima, sa suprugom i kolegicom Sandrom, koja mu se pridružila u razgovoru na pozornici kina Europa, ovih dana živi mirno, s nekoliko pasa, u tihom predgrađu okruženom prirodom. Svu društvenu i poslovnu komunikaciju obavljaju internetom, čita mnogo knjiga i pogleda neki film, a sve to utječe i na njegov rad.

Fierlinger kaže da svoj rad najviše voli uspoređvati s piscima romana i knjiga. "Sva se ta djela temelje na vlastitim i tuđim iskustvima, učimo na životima drugih ljudi i uvijek me jako zanima što oni misle", rekao je.

"Moje su priče postale sve više psihološki orijentirane pa sam, da bih objasnio što je čovjek i ono u njemu, likove nastojao crtati realistički", napomenuo je.

No, kako je i najmanja linija mogla promijeniti cjelokupan izgled nečijeg lica odabrao je drugačiji stil. "Naučio sam da izraze lica mogu zamijeniti govorom tijela, glazbom, bojama i postavljanjem cijele scene. To može imati isti efekt kao i krupni plan ljudskog lica", objasnio je.

Za filmove koje je snimao još dok je živio u Čehoslovačkoj kaže da je bio sretan da ih je uopće imao priliku raditi.

"Kada bih nekome rekao da želim raditi filmove, primjerice svome ocu, on bi me ismijao i rekao da za Disneyev film treba 200 ljudi da se napravi, da zašto ja mislim da bih to mogao napraviti sam", prisjetio se.

Nije se na to obazirao i odabrao je karijeru animatora, a baš zbog takvog iskustva kasnije svojim sinovima, kao i studentima kojima je predavao nije nikada htio nametati čime da se bave.

"Ako mi danas netko kaže da želi biti animator, a ja znam da se nije lako probiti na tom području i da je potrebno više od samog samog crtanja i ljubavi prema animaciji, pustim ga. Treba ljude pustiti da žive svoje živote i svatko mora naći nešto za sebe", zaključio je.

Za originalnost i ideje treba se vratiti u djetinjstvo

U njegovim se filmovima često osjeća dominantan utjecaj djetinjstva, za što Fierlinger kaže da je normalno jer je iznimno važan dio života svakog čovjeka. "Kao i moj otac i ja sam ignorirao svoju djecu zbog posla, no tada toga nisam bio svjestan, trebalo mi je puno godina da shvatim koliko je bilo loše", rekao je.

Svojim studentima često je govorio da se ne izbjegavaju vratiti u djetinjstvo kad rade film. "Najbolji način da pronađete ideje i originalnost je ući u svoje djetinjstvo, svi smo mi imali unikatno djetinjstvo i to je mjesto gdje puno toga možete naučiti", poručio je.

Fierlinger vjeruje da je upravo kod animacije važno imati strast. "Animacija je niz problema koji se rješavaju i koji se mogu riješiti ako je volite", rekao je.

U vrijeme kada je još živio u Čehoslovačkoj vidio je film "Surogat" Zagrebačke škole crtanog filma koji mu je, napominje, otvorio nove vidike.

"Mnogo toga sam naučio od tako šarmantne i jednostavno napravljene priče. Tada sam već radio filmove s vlastitom opremom i bilo mi je otkriće da je sva glazba koja mi treba obično mumljanje, ako se napravi kako treba", kazao je.

"Shvatio sam da ja nisam nikada napravio takav film jer nisam imao okruženje kakvo je bilo u Zagrebu, Čehoslovačka je tada bila puno drugačija od vaše zemlje, zato sam još više poželio otići u svijet gdje bih mogao slobodno crtati", kaže Fierlinger.

Njegov se stil mijenjao kroz godine, što objašnjava razvojem tehnologije. "Drago mi je da ništa nisam strogo planirao, sve su se promjene dogodile pod utjecajem tehničkih uvjeta koje sam imao u tom trenutku, uvijek sam se prilagođavao tehnologiji, ne očekujući da se ona prilagodi meni", istaknuo je.

Fierlinger se rodio 1936. u Japanu, otac mu je bio čehoslovački diplomat. Potom je živio u SAD-u, pa u Čehoslovačkoj, gdje je kao dvanaestogodišnjak napravio svoj prvi film i kasnije se afirmirao kao prvi nezavisni producent animiranog filma. Iz Čehoslovačke je pobjegao 1967. godine, a prije konačnog odlaska u SAD živio je i radio u Nizozemskoj, Francuskoj i Njemačkoj.

Smatra ga se istinskim klasikom svjetskog animiranog filma, koji je inovativan i otvoren za različite tehnike animacije,  ali zadržava naizgled jednostavna i uvijek efektna rješenja.

U svojim najzapaženijim radovima često je bio usmjeren na dokumentarističku i autobiografsku animaciju, povremeno dajući i političke komentare, zbog čega su neki njegovi radovi s uspjehom prikazivani i na festivalima dokumentarnog filma.

Veliki dio opusa realizirao je na području namjenskog filma koji je podigao na najvišu moguću razinu kreativnosti.

Nagrađivanim animiranim filmovima "Tako je lijepo imati vuka oko kuće", "Tada ću prestati", "Moj pas Tulip", "Nacrtano po sjećanju", "Mrtva priroda s animiranim psima" i "Ja… Jane" postavio je standarde poetičnosti i uvjerljivosti animiranih svjetova, prožimajući inteligentna zapažanja o ljudima, psima, prirodi i svijetu toplim, prepoznatljivim humorom.