Ovaj rad inspiriran je esejom the end of the poem Giorgia Agambena u kojem stoji da je kako poezija nastaje u napetosti između zvuka i značenja, stoji u najavi.

'Mogućnost opkoračenja ono je što poeziju dijeli od proze: trenutak kada se rima ne podudara s krajem misli. Ali što se događa kada pjesma završi? kada mogućnost opkoračenja više ne postoji? predstavlja li kraj pjesme krizu stiha i poništenje poetskog? analizirajući Baudelaireovu pjesmu i njezin kraj, Proust komentira kako je pjesma odjednom uništena, kako je ostala bez daha. Walter Benjamin za kraj druge Baudelaireove pjesme piše kako pjesma odjednom samu sebe prekida. Kao da pjesma zapravo ne može imati kraj, budući da kraj podrazumijeva ono što poeziji nije imanentno – podudaranje zvuka i značenja. Naslanjajući se na Valeryevu opservaciju kako je poezija prozi, ono što je ples hodu, opsesiju krajem pjesme prenosimo na pokret.

što je kraj pokreta? (što je početak plesa?)

u kojem trenutku hod postaje ples?

što ako kraj postaje početak?

tražeći odgovor, pokret zaustavljamo u pozama.

statičnim figurama.

Istražujući pojam figure u svakodnevici, književnosti, sportu i plesu stvaramo krajolike tijelom. krajolike figura u pokretu. ispitujemo odnos prema (vlastitoj) figuri, tjeramo ju van granica ranije uspostavljenih pokreta. izlažemo se. koliko nam je ugodno u očekivanoj ženskoj figuri? što je očekivana ženska figura? što ako pretjeramo? koja je granica i postoji li? figura u pokretu postaje ples. donosi niz novih asocijacija i emocija. koje od njih su nam prihvatiljive, koje nisu. što one za nas znače i trebaju li nešto značiti. što je tipična figura suvremenog plesa?