Ivana Sansević rođena je 1981. u Zagrebu, u kojem je i završila studij novinarstva na Fakultetu političkih znanosti. Radila je kao nezavisna novinarka u Fade Inu i H-Alteru. Od 2007. se usmjerava na sektor odnosa s javnošću te je otada tu službu vodila na većini domaćih filmskih festivala. Od 2012. naovamo vodila je promotivne kampanje za nekoliko igranih filmova (Sonja i bik, Svećenikova djeca, Obrana i zaštita, Šuti, Hitac, Zvizdan). 'Žena zmaj' njezin je redateljski debi.

Budući da je godinama profesionalno vezana za filmsku branšu, kroz novinarstvo, ali dominantno kroz sektor odnosa s javnošću, pitamo je kako je došlo do toga da se okuša u režiranju svog prvog autorskog filma.

Sansević je, kaže, doživjela svojevrsnu traumu nakon što je saznala da je njezina sestra dug niz godina bolovala od anoreksije i bulimije. Nakon početnog šoka shvatila je da se optužuje jer nije prepoznala simptome i muku koju je proživljavala njezina sestra. Tako je prilikom jedne od edukacija za dokumentarni film koji je pohađala došla na ideju da o tome snimi film.

Proces produkcije filma 'Žena zmaj' trajao je dugo.

'Bilo je promjena u koncepciji filma. Sugestije sam dobivala od raznih ljudi, no ja sam se nekako željela držati svoje namjere. Dosta sugestija koje sam dobivala odnosilo se na upravo ono protiv čega sam se ovim filmom htjela boriti. Sugerirano mi je često da pronađem cure na kojima se fizički vide posljedice anoreksije i/ili bulimije, neke ekstremne slučajeve. A to je bilo sve ono što nisam htjela', tumači Sansević, kojoj su najveća potpora u radu na filmu bili producentica Vanja Jambrović i Oliver Sertić, iako se ponekad, priznaje, nisu posve slagali u viziji samog filma.

'Dugo sam se borila s osjećajem da je ovo primarno film o sestri i meni, našem odnosu i načinu na koji su anoreksija i bulimija utjecale na nas, naš odnos. Trebalo mi je dosta dugo da to prihvatim jer je sve skupa bilo dosta emotivno naporno i iscrpljujuće. Ana je od samog početka bila jako zainteresirana za film, mislim da je i njoj bilo jako bitno da se to snimi, poticala me i davala mi podršku. Na sreću, kada smo krenuli snimati, ona je već bila dobro, tako da je zasigurno to olakšalo cijelu situaciju', kaže Sansević i dodaje kako je njezina sestra Ana do izlječenja stigla kroz višegodišnju tjelesno orijentiranu psihoterapiju, educirala se i postala tjelesno orijentirani psihoterapeut, pa danas radi s osobama s poremećajima hranjenja.

'Najvažnije od svega mi je bilo da ni na koji način ne iskoristim ili manipuliram protagonisticama tijekom snimanja ili u montaži. Bila sam izuzetno zahvalna što su se usudile izložiti probleme koji u našem društvu još uvijek nose stigmu. Također, bilo mi je jako bitno da filmom ne zaplašim i ne šokiram. Jedan od glavnih ciljeva zašto sam inzistirala na ovom filmu je želja da ljudi razumiju i u skladu s tim pokušaju prihvatiti anoreksiju i bulimiju. Htjela sam im približiti poremećaje hranjenja, ali na način da ih suočim s njima na nježan, direktan i blizak način. Poremećaji hranjenja su svuda oko nas, kao i ostale vrste ovisnosti, ne događaju se nekom drugom. Tijekom ovih nekoliko godina gotovo da nema osobe koje je prošla kroz moj život, a da nije poznavala nekog tko se hrvao s anoreksijom ili bulimijom. Nevjerojatan je podatak da toliki broj ljudi iskusi takve teške probleme, a još je gore to što većina njih nikada s time ne izađe pred svijet.'

Sansević priznaje da je godinama i sama bila u iracionalnom strahu od anoreksije i bulimije. Premda su one bile problem njezine sestre, postale su dijelom i njezinom opsesijom. U pokušaju da ih razumije, počela ih je istraživati.

'Kroz ovaj film naučila sam pustiti i naučila sam prihvatiti da čovjek uistinu može dotaknuti svoje dno, no da to nije konačno i da je zapravo u redu nekada biti na svom dnu. Jer nakon samog dna prirodno je, ukoliko postoji volja za životom, da krenu borba i dizanje. Dugo sam vremena shvaćala i doživljavala anoreksiju i bulimiju kao fatalne, kao demone. Fatalne stvari i situacije se dešavaju jer ih nekad odabiremo kako bismo iz njih nešto naučili. Nekad jednostavno ne postoji bolji način, no to ne znači da ćemo nestati, već samo da ćemo možda odabrati teži put.'

Autorica je ovim filmom, tvrdi, željela poslati ohrabrujuću poruku o tome da su anoreksija i bulimija izlječive, kao i ostale vrste ovisnosti.

'Ne želim da ispadne da romantiziram ili umanjujem ozbiljnosti ovih poremećaja, već uistinu mislim da je najvažnije da društvo poradi na percepciji. Kada bi ljudi prihvatili anoreksiju i bulimiju i shvatili da su to poremećaji kao i niz drugih, tada bi oboljeli mogli otvorenije govoriti o tome te u skladu s time tražiti pomoć. Kada si spreman zatražiti pomoć, već si jednim korakom ka izlječenju. Mislim da je jedan od najvećih problema to što se anoreksija i bulimija događaju u tišini naših domova, unutar četiri zida ili unutar kupaonice i naše wc školjke.'