'Bio je neopisiv talent i pravi hedonist pisanja, a pored njega sve ispada smiješno i beznačajno', kaže Toni Volarić nakon višemjesečnog istraživanja (prekratkog) života dalmatinske ikone.

U projekt je krenuo gotovo slučajno, za vrijeme snimanja filma o Rajku Dujmiću i nakon razgovora s Popadićevom drugom suprugom Tonkom, koja mu je dala uvid u rukopise i kožnu torbu - pored novinarskog blokića, Popadićev zaštitni znak.

Kaže da se u nekoliko rundi pošteno rasplakao i da ga je cijela priča srušila - no ubrzo je ipak nastao jednosatni dokumentarac u kojemu se pojavljuju prijatelji, suradnici i tumači Popadićeva djela, od pjesnika Jakše Fiamenga, preko skladatelja Rajka Dujmića i Mirka Krstičevića, do novinara Zlatka Galla, Jurice Pavičića i Damira Šarca, glumaca Mara Banića i Davora Pavića, fotoreportera Matka Biljka, njegovih Blaćana Marija Tulića i Tonča Padovana…

Cijeli film financirao je sam, uz sudjelovanje snimatelja i montažera Alena Horvatića.

Momo, Pop ili Pope - ovisno tko bi ga i na kojem dalmatinskom meridijanu oslovljavao - svijet je napustio 1990. godine, s jedva napunjene 43 godine života, iza sebe ostavivši cijelo bogatstvo koje se još uvijek otkriva i tumači. Pasionirani čitatelji novina sjetit će se njegovih legendarnih reportaža u Slobodnoj Dalmaciji u doba kada su te novine iskoračile iz komitetskih hodnika među obične male ljude, pa stvorile specifičan i nikad prežaljen žanr. Upućenima će pasti na pamet njegove zbirke pjesama, neki će se sjetiti scenarija koje je radio za Kazalište lutaka ili memoarske i dječje proze, ali sasvim sigurno nema Hrvata kojemu Pop ne prostruji kroz glavu makar jednom dnevno.

Oliverov 'Oprosti mi, pape' ili, Jasnina 'Skitnica', 'Neveni žuti', 'Ključ je ispod otirača' ili 'Čuješ li me, jel' ti drago' Novih fosila, 'Da mi je biti morski pas' grupe Metak, pa 'Imala je lijepu rupicu na bradi', 'Ča je život vengo fantažija', 'Reci mi tiho, tiho' - kad bismo sada doslovno krenuli nabrajati antologijske naslove iz njegove radionice, nestalo bi koncentracije za čitanje ovog teksta.

Kao i kad bismo barem spomenuli izvođače koji su pjevušili Popadićeve evergrine iz sedamdesetih i osamdesetih godina: od Olivera, Miše, Meri Cetinić, Tereze Kesovije, Jasne Zlokić, Gabi Novak ili Tomislava Ivčića i Mile Hrnića, preko Novih fosila i Magazina, do Osmog putnika, Grupe 777 i Metka. Blago u stihovima uglazbljivali su najveći hrvatski skladatelji tog doba, od Runjića i Dujmića do Arsena Dedića i Hrvoja Hegedušića.

Ukratko, ako možda i niste znali, nema dana da vas s radija neće pogoditi Momčilo Popadić.

'Pisao je s lakoćom i samopouzdanjem, ali prije svega sa strašću koja se rijetko gdje mogla vidjeti. Tekst za 'Oprosti mi, pape' bacio je pred Runjića i kazao da će ga radije baciti u škovace nego promijeniti ijedan zarez. Svoje pjesme nije prodavao, što se iz današnje perspektive čini nevjerojatnim, ali nije ih mogao ni dobiti tko god hoće', objašnjava Volarić za tportal.

'Tonka, reci cvrčak' Novih fosila nastala je u gluho doba noći, kada su on i Dujmić telefonom nazvali suprugu Tonku i od milja je za.ebavali 'zbog stanovitih poteškoća u izgovoru glasa r'. A 'Košulja plava', neslužbena himna zagrebačkog Dinama, nije to trebala biti: Rajko ga je u Prigradici na Korčuli doslovno na koljenima molio da mu napiše pjesmu o majici koja je još nosila miris njegove donedavne djevojke, a Popu je riječ majica bila nekako rogobatna pa ju je zamijenio košuljom. Kad je čuo da je plave boje, pobojao se da bi ga mogli proglasiti navijačem zagrebačkog kluba, no Dujmić ga je nekako uvjerio tvrdnjom da su plavi i nebo i more i jedva je nekako popustio.

Jer, naravno, njegova znamenita pjesma sportske tematike naziva se 'Hajdučka' i himna je splitskog kluba, pjeva je Oliver Dragojević, a upravo iz nje nastale su vječne fraze o Hajduku kao 'ditetu puka' ili često korišteni slogani poput 'Kontra mraku, kontra sili'.

'Zanimljivo je da on nije davao posebnu težinu svojim 'estradnim' izletima, puno bitnije mu je bilo doprijeti do svojih čitatelja iskrenošću i bez ulagivanja. On je prakticirao novinarstvo u punom smislu te riječi, a fascinira lakoća kojom se doslovno moglo vizualizirati njegove tekstove, posebno reportaže s malim ljudima. Njegov život nisu bili, niti bi danas bili, eventi, newsletteri, institucije, forma ili uzusi: taj dvometraš najugodnije se osjećao u izlizanoj majici, s torbom na ramenu i blokićem u rukama. I da, uvijek je pisao, gotovo pa manično - na papirićima, novinama, gdje god je stigao. U Sarajevu je jednu pjesmu sročio doslovno na stolnjaku, pa su ga konobari tjerali da ga ponese sa sobom. Nevjerojatan čovjek, na komadu krpe znao je napisati tekst koji će obilježiti pet generacija', govori autor filma.

Momčilo Popadić, kažemo, preminuo je s 43 godine života. Svaki dan bez pisanja za njega je bio izgubljen, propušten, što je i sam objavio u svom posljednjem tekstu datiranom 1. rujna 1990. godine. U posljednjim mjesecima života, kažu, kao da je osjećao da neće potrajati još dugo, pa mu se strašno žurilo dovršiti sve što je imao na pameti - i lutkarsku predstavu i zbirke poezije i proze i neke nove pjesme.

Pa se, kaže Volarić, naslov dokumentarca nametnuo nekako sam od sebe:

'Pope, vrati se'.