Koliko jako čovjek osjeća miris hrane kad je gladan? Spreman je napraviti čitavu gozbu od dvije namirnice – kruha i ribe. Može li pet kruhova i dvije ribe uistinu nahraniti napaćeni narod u ratom opustošenoj zemlji. O filmu 'Kuća drugih' redateljice Rusudan Glurjidze piše Karlo Žganec, sudionik pulske radionice mladih filmskih kritičara koju mentorira Tomislav Kurelac
Ovaj pomalo biblijski motiv, detalj je iz filma ,,Kuća drugih'' redateljice Rusudane Glurjidze. Nakon građanskog rata u Gruziji 1990. godine, izazov je stati na noge i osloboditi se negativnih slika i emocija koje naviru same od sebe. Upravo ta tema prikazuje se kroz život dviju obitelji koje traže novi dom. Bit će to nečiji tuđi dom, jer su svoj izgubile. Nabijeni strahom i skepsom likovi uglavnom ne govore. Taj kolektivni strah prožima sve likove, posebno žene koje su zbog rata razvile nove obrasce ponašanja. Naučile su biti oštrije, odlučnije i hrabre.
Minimalna količina svjetlosti, koja je uglavnom prirodna, boji ovaj film u tamne i teške tonove. Dočaravaju depresivno i pesimistično razmišljanje tadašnjih ljudi. Tmurnu atmosferu dodatno naglašava iscrpna tišina, zvukovi iz prirode; poput kiša i životinja te minimalna upotreba muzike. Svi ti elementi djeluju pomalo sablasno u kombinaciji s komunikacijom među likovima. Posebno je naglašena ženska i dječja perspektiva poslijeratnog oporavka.
vezane vijesti
Muškarci nerijetko ginu tijekom mobilizacije i na ženama ostaje da preuzmu drugi dio borbe – prave životne borbe za hranom i krovom nad glavom. Djeca Gruzije odrastaju sa skromnim zahtjevima u razrušenoj okolini i rezerviranom društvu. Imaju li ta djeca snove ili je uistinu sve što oni sanjaju samo kruh? Vidi se kako rat beskompromisno uzima djetinjstvo te razbija snove onih koji bi tek trebali usnuti u njih. Likovi su svjesni da se borba nastavlja iako je rat gotov. Obnavljaju domove i uređuju kuću u nadi da će vratiti izgubljene ljude i vrijeme. Žele se poistovjetiti s novim domom stavljajući u njega detalje iz predratnog razdoblja.
Međusobni odnos žena i djece budi kratkotrajni osjećaj nade i vjere u oporavak i bolju budućnost. Prikaz zadovoljstva kada zajednica nabavi kruh i nekoliko riba govore o poslijeratnoj skromnosti i istinskoj gladi. U tom intenzivnom stanju očaja i bespomoćnosti žene ispuštaju krik. Čuje li netko taj krik i vapaj za pomoć? Narod kolektivno vrišti, a međusobno se ne čuju. Ljudi u ratu, također, gube identitet. Ne znaju gdje su, što im se događa i zašto im se to događa. Kiša pada stalno, a nikako da ispere poslijeratni jad i čemer. Glumačka se postava vješto uigrala u depresivnu priču i vjerodostojno tumače svoje likove koji su frustrirani i melankolični. Uvjerljive emocije glumice Salome Demurie prikazuju kolektivni strah žena i njihovo preuzimanje novih društvenih uloga. Njen lik zauzima skeptičan stav prema novim ljudima i vremenima. Razvija obrambeni mehanizam prema nasilju i mržnji. Scena kako vješto rukuje pištoljem potvrđuje kako rat stvara dodatnu mržnju i negativnu nabijenost, a sve u svrhu obrane i preživljavanja.
Spor ritam, statični kadrovi, tmurne boje i sablasna tišina održavaju fokus gledatelja na društvo i emocije koje vladaju njime u poslijeratnoj Gruziji. Ova drama postavlja pitanje o svrhovitosti rata i destrukcije koja je neizbježna. Hoće li se konačno promijeniti surov svijet kojim vladaju materijalne vrijednosti. Samo uredno održavanje mira daje vremena ljudima da se bave sami sobom i svojim ciljevima, dok je rat stanje u kojem se razvija suosjećanje za druge, ali se gube vlastiti snovi.
