Psi ljubavi apsolutno nije film za svakoga. Mučna i, na trenutke skoro, negledljiva studija odnosa bračnog para serijskih ubojica i njihovih zločina odbije već samom svojom premisom potencijalne gledatelje. No, oni koji se ipak odluče na gledanje bivaju nagrađeni katarzom i prekrasnim vizualima, piše u kritici filma Lucija Majnarić, sudionica pulske radionice mladih filmskih kritičara koju mentorira Tomislav Kurelac
Radnja filma se odvija oko Božića u sunčanom Pernu u Australiji čije su tople, mekane boje u suprotnosti s gnjusnim činovima počinjenim od strane glavnih likova bračnog para White. Bračni par White se naime bavi otmicama, mučenjima i u konačnici ubojstvima mladih djevojaka. Dodatna ironiju daje baš i ta scenografija Božića. Vidimo božićno drvce u pozadine ali čujemo i vriskove mlade djevojke. Vidimo na televiziji Mickey's Christmas Carol i vidimo krvave seksualne igračke i užad. Merry Christmas.
Kamera i kadrovi u filmu su asolutno prekrasni i teško je vjerovati da je ovo redateljev prvi dugomotražni film. Agonizirajuće spori, slow motion kadar otvara film. Djevojke igraju netball i zoomira se na njihove ruke i noge, jezivo i predatorski. Whithe-ovi traže novu žrtvu. Već taj prvi kadar u nama budi osjećaj duboke uznemirenost koji se proteže kroz cijeli film. Film se također prekrasno igra tehnikom bluranja, koju koristi u trenucima kad mislimo da više nema nade i kad se odvijaju neke od emocionalno najteže gledljivih scena. Time se malo olakšava nama gledatljima ali i pokazuje izopačena stanja uma Whitheovih. Od kadrova još vrijedi spomenuti i mnoge kadrove iz ptičje perspektive, osobito kadrove prekrasne australske šume koji bi možda u drugim filmovima odskakali no ovdje su savršeno uklopljeni. Sve je ogromno i šanse za pronalazak otete djevojke su male.
Karakterizacija i raslojenost ženske polovice ubilačkog para Evie i otete djevojke, Vicky je usudila bih se reći najbitnija je stvar u film. Druga polovica para, John, tek je još jedan školski primjer psihopata. Nikad ne saznajemo ništa o njegovoj prošlosti i motivama. Jer to nije ni bitno za ovaj film i to nije priča koju se trudi ispričati. Priča je to o njegovim žrtvama. I njegova žena Evie je u osnovi njegova žrtva koju je pripremao još od njezine trinaeste godine i on je razlog zašto joj je socijalna služba uzela djecu. No teško se je toga sjetiti kad vidimo Evie kako mami i muči nevine djevojke. Na drugom kraju spektra imamo Vicky, tek otetu djevojku koja postepeno dobiva uvid u zlostavljačku i destruktivu vezu svojih otmičara i u tom vidi jedini način da se spasi. Njihove pozicije i uloge su suprotsavljene ali objema je sudbina tragična.
vezane vijesti
Film je naslov dobio po pjesmi Kate Bush za koju producenti na kraju nisu imali dovoljno novaca. No, usudila bih se reći da je ti čak i dobra stvar jer je u ključnom trenutku otmice i drogiranja zamjenjena pjesmom Nights in White Satin, Moody Bluesa koju savršeno paše i u nikad ju ponovno nećete gledati na isti način.
Psi ljubavi je opako plesao po granici da postane još jedan torture porn, no pametnim režiranjem to je na svu sreću izbjegnuto. Sve najgore stvari samo su implicirane i odvijaju se iza zatvorenih zatvorenih vrata i mi zaključujemo što se dogodilo na temelju emocionalnog i psihičkog stanja otete Vicky.
Ne znam reći iskreno preporučujem li Pse ljubavi. Film je izrazito dobro napravljen no gledati ga je apsolutno teško. Osim što sadrži implicirano seksualno nasilje, sadrži i nasilje nad životinjama i fizičko naselje. Ako mislite da za sve navedeno imate (dovoljno jak) želudac svakako pogledajte ovaj izvrstan film.
