Prikazan je u sklopu programa Kratka Pula, zajedno u bloku s poprilično tmurnim ostvarenjima poput ‘Po čovika’, ‘Med i mliko’, ‘Plavi Petar’, te ‘Čokoladno jaje’. S obzirom da svaki od navedenih filmova karakterizira korištenje ispranih boja hladnih tonova, početak prikazivanja nije djelovao obećavajuće – navodeći gledatelje na zaključak da se radi o još jednoj u nizu tjeskobnih priča. Autorska odluka odabira užeg formata slike, kao i nerijetko uskih kadrova, sugerira određenu dozu klaustrofobičnosti, dok glavni lik vozača autobusa u početnoj sekvenci ostavlja dojam nezadovoljne i nesretne osobe. Korištenjem kamere iz ruke i suptilnih švenkova među likovima ostvaruje se dinamika radnje i izvrsno obuhvaća slojevitost događaja u malom prostoru.

Zanimljiva premisa filma o (ne)poštivanju pravila započinje poticajnim događajem u vidu pokvarenog semafora, jedinog u malom gradu, i do granica apsurda poslušnim vozačem, koji odbija pokrenuti autobus dok se ne upali zeleno svjetlo jer bi to bilo “protiv pravila”. Zajedno s nekoliko zarobljenih živopisnih putnika –  dobili smo savršeni recept za postepeno gradiranje humorističnih situacija.

Autori ovu komediju navodno opisuju kao 'film ceste koji zapne na prvom križanju'. I doista, pravo putovanje se zapravo događa unutar skučenog, zatvorenog autobusa koji stoji na mjestu. Scena u kojoj bakica na kolima koja vuče konj prođe pored njih, podcrtava očaj putnika i želju za dovršetkom putovanja, ali i apsurdnost situacije. U svijetu u kojem je i inače diskutabilno bezrezervno vjerovanje u red i zakon, postavlja se pitanje mora li se uvijek i svugdje slijepo slijediti pravila. Da bi ironija bila tim veća, ova situacija prouzrokuje niz problema čak i s lokalnom policijom.

Waszarow nas vješto involvira u priče srčanih likova, vrlo uvjerljivo utjelovljenih i nimalo izvještačenih. Također se to odnosi na smisao za humor – ne poseže se za jeftinim i vulgarnim, a opet tako često korištenim forama. Smijeh izazivaju sasvim jednostavni i nepretenciozni postupci likova, čime se postiže svojevrstan osjećaj lakoće. Komedija kakva bi i trebala biti, u svom najboljem svjetlu, te dokaz da i kratkometražni filmovi mogu opravdano težiti uspjehu u tom žanru.

Unatoč prvotnim pretpostavkama o atmosferi filma prožetoj hladnijim tonovima, postepeno se otkriva da je zapravo jedna topla priča o međuljudskim odnosima zapakirana u naizgled površan zaplet. Čak i dojam hladnoće slike pred kraj filma biva jedva primjetno zamijenjen toplijim nijansama. Intenzitet i gradacija su u svakom smislu – i na vizualnoj i na događajnoj razini – apsolutno majstorski pogođeni.

Potvrda da pohvale zasluženo idu filmu ‘Crveno’ dolazi i u obliku nagrade publike na Međunarodnom festivalu kratkometražnog filma u Palm Springsu, održanim od 20. do 26. lipnja. Pa tako nije bilo nimalo iznenađujuće što je osvojio i gledatelje na Pula film festivalu, koji su ga nagradili iskrenim, nimalo “reda-radi” pljeskom.