Da ponovimo ukratko: za eksperimentalno liječenje malene Nore Šitum, koja je bolovala od akutne limfoblastične leukemije, udruga Hrabro dijete iz Nove Gradiške sakupila je 2013. godine u humanitarnoj akciji 'Nora fora – hrabri lav' za samo nekoliko dana oko osam i pol milijuna kuna. Međutim, petogodišnja djevojčica nije izdržala i preminula je u Philadelphiji. Na računu udruge Hrabro dijete ostalo je oko četiri milijuna kuna, kojih su se pokušali domoći, kako je javnost tada prikazivala, i udruga i roditelji djevojčice. Međutim, Đana Atanasovska Šitum, majka Nore Šitum, prijavila je Hrabro dijete zato što je zadržala novac od humanitarne akcije za liječenje kćeri. Nakon toga se javnost podijelila na dva tabora, za i protiv roditelja Nore Šitum, uslijedila je atmosfera linča, i do današanjeg dana slučaj nije riješen. 

Pozivajući se na maksimu američkog novinarstva i dokumentarizma 'follow the money', Robert Tomić Zuber je istražio cijeli taj skandal, od isplata na bankomatima do oročenja novca na računu, te analizirajući dokumente na kraju razotkrio i neke nepoznate detalje, postavivši pitanje zašto kao društvo nemamo adekvatne mehanizme provjere u slučaju takvih i sličnih dobrotvornih akcija. 

'Kad sam počeo raditi ovaj dokumentarni film imao sam sasvim drukčiju ideju, ali spletom nesretnih okolnosti, tokom te četiri godine, kad sam uvidio da je taj slučaj paradigma našeg društva promijenio sam osnovnu zamisao i film koncipirao kao ogledalo društvo', objašnjava Zuber.

Film 'Život od milijun dolara' donosi priču o dvoje pojedinaca – Đani Atanasovskoj Šitum i Ivici Šitumu koji se u pravnom sustavu nalaze nasuprot udruge Hrabro dijete, koja je prikupljala novac za liječenje Nore Šitum. No film donosi i sliku našeg društva, analizirajući na tri razine ponašanje i reagiranje, tj. nereagiranje različitih skupina, koje su se posredno 'uključile' u slučaj malene Nore Šitum.

'S jedne strane imamo društvo koje je u pet dana prikupilo milijun dolara što je fascinantno i dokazuje veliku humanost naših ljudi i cijele zajednice. Zatim imamo 'hejtere', onaj manji ali vrlo glasan dio društva koji je imao potrebu i želju voajerski sjediti ispred kompjutora i ostrašćeno udarati po roditeljima Nore Šitum. Čak bih rekao da to nije bilo obično 'hejtanje' nego izraz klasične mržnje kod koje se osuđuje na temelju dojma, a ne argumentacije. Imamo i treću razinu, one drage i pametne ljude, koji nisu učinili ništa, nego su okrenuli glavu ili je gurnuli u pijesak, i ostavili roditelje Nore Šitum, da se sami bore u tom blatu. Doduše, roditelji Nore Šitum rušili su tabue o tome kako trebaju izgledati savršeni roditelji djeteta oboljelog od maligne bolesti te je društvo na sva njihova nastojanja i inicijative odgovorilo skepticizmom, koji je prerastao u cinizam. Ali bez obzira na to, ostaje činjenica da društvo nije reagiralo i ništa nije riješilo. To me je frapiralo! Smatram da bi društvo trebalo sustavno rješavati zakonski određen model doniranja u humanitarnim akcijama, kao i način daljnjeg transferiranja prikupljenog novca u slučajevima kad donacije ostanu na računu.

Podnaslov filma, citat Anthony de Melloa - 'Put prema istini je uzak, po njemu uvijek ideš sam', za Zubera je nažalost i sukus cijelog filma. Naime, Zuber u filmu ne daje verziju priče Đane Atanasovske i Ivice Šitma, niti udruge Hrabro dijete, ili pak društva u cjelini, već nudi svoju verziju priče, onako kako ju je on vidio iz svoje vizure, i pritom ne krije svoj stav o cijelom slučaju.     

'Novinarstvo je omeđeno pravilima objektivnosti, međutim, dokumentarizam to ne treba biti. Ja u filmu ne skrivam svoju subjektivnost jer mislim da je od subjektivnosti pogubnija manipulacija, međutim, u filmu nećete vidjeti moj zaključak kao nekog arbitra, koji s pozicije sveznajućeg mudraca određuje društvu što je ispravno, a što nije. U filmu dajem svoje viđenje, no to je samo jedno od mogućih viđenja, s nadom da će ono potaknuti raspravu u društvu o ovom problemu. Čak sam otišao korak dalje i izazivao svoju intuiciju kako bih vidio ima li ona pokriće u činjenicama. Ne mislim da je autor Bog u svom filmskom svemiru pa sam bio spreman prihvatiti svoju pogrešku i tada bih snimio drukčiji film. Na žalost, moja se intuicija pokazala točnom. Naravno, svaki gledatelj ima pravo donijeti svoj sud', istaknuo je autor filma 'Život od milijun dolara'.

Zuber je filmom htio postaviti i pitanja o liječenju od malignih bolesti eksperimentalnim metodama, koje je nesigurno, nedovoljno istraženo, vrlo skupo i krajnje neizvjesno, odnosno, ne zna se hoće li ishod liječenja biti pozitivan. Pogotovo ga je zaintrigiralo liječenje za svotu od milijun dolara! Naime, prema njegovim ranijim saznanjima, u takvim slučajevima eksperimentalno liječenje uvijek su plaćali instituti ili bolnice koje su provodile takva istraživanja. Zanimalo ga je i gdje je granica koju treba prijeći kako bi se došlo do spasonosnog lijeka. Spominje i važnost Hipokritove zakletva u takvim i sličnim slučajevima, te se pita kako je farmaceutska industrija, koja treba biti alat medicine postala vlasnik medicine. No, priča s udrugom Hrabro dijete odvela je film u drugom smijeru.

Na pitanje ima li u filmu i izjava čelnika udruge Hrabro dijete, Zuber je odgovorio da je htio da predsjednica udruge Jasminka Žužić, glasnogovornica udruge Đurđa Siladi i tajnik udruge Haris Kapetanović ispričaju svoju stranu, no oni su tu priliku iskoristili tek djelomično. Zuber ističe da te ljude iz Hrabrog djeteta nije htio demonizirati jer to smatra nemoralnim i neetičnim. Također nije htio stvarati atmosferu linča, jer drži da se u takvom ozračju ne može sjesti za stol i razložno razgovarati. Čak su neke snimke i dokumente, koji bi cijelu situaciju demoniziranja još pojačali, kaže, maknuli iz filma

'Vidio sam 80 posto papira, međutim, na kraju ipak nisam čuo njihovu stranu jer su svaki puta pokušaje da dobijem njihovu izjavu oštro prekidali. Ponudio sam im šansu, međutim, nisu je iskoristili. Odlučio sam da o njima govore njihova djela', kaže Robert Tomić Zuber.

Autor filma nam je otkrio da u filmu 'Život od milijun dolara' barata s nekim krucijalnim dokumentima, poput onih vezanih za liječenje Nore Šitum, ali i s bankovnim izvadcima koji objašnjavaju zašto su ti prikupljeni novci bili 'zaključani' na računu. Zuber ističe da ga je najviše zgrozio podatak da su ti dokumenti cijelo to vrijeme bili dostupni institucijama i mogli se sudski vještačiti, međutim, sud i ostale nadležne institucije nisu vidjele ništa čudno u tim papirima. 

'Cijela ta situacija ne bi se dogodila da su nadležne institucije na vrijeme obavile svoj posao. Čak nije procesuirana kaznena prijava roditelja Nore Šitum, po pitanju uplate donacije Lea Marasovića iz Kanade, koji je među prvima uplatio veliku donaciju za njeno liječenje, za koju je DORH donio rješenje u kojem ustvrđuje kako je počineno kazneno djelo. Međutim, po tom rješenju DORH-a, do danas nije održano niti jedno sudsko ročište. Što bi roditelji Nore Šitum trebali učiniti da se sazna istina i riješi taj problem? Zar bi trebali dočekati mirovinu? I zar bi kao društvo trebali dopustiti da se zaboravi ta priča? Zato se nadam da će ti neobjavljeni dokumenti ponukati institucije da se vrate tim papirima i ponovno istraže taj slučaj', poručio je Zuber, posebno istaknuvši da se on prigodom snimanja tog dokumentarnog filma samo rukovodio bezvremenim savjetom američkog novinarstva 'folow the money'.

'Nije mi jasno zašto naše institucije nisu poslušale taj savjet 'prati trag novca'. Nama je ta strategija praćenja tijeka novca donijela rješenje koje objavljujemo u filmu', pojasnio je Zuber.

Na pitanje što mu je tijekom rada na filmu bilo emocionalno najteže i najzahtjevnije Zuber je odgovorio da mu je najveće razočaranje donijela nezainteresiranost i indiferentnost našeg društva te konstantno zatvaranje očiju i guranje glave u pijesak ne samo pojedinaca nego i nadležnih institucija o tom slučaju. 

'Ljudi su me dobronamjerno savjetovali da ne istražujem udrugu Hrabro dijete i tijek novca prikupljenog za liječenje Nore Šitum, smatrajući valjda da se u slučaju humanitarnih akcija ne treba talasati. Ne razumijem tu paradigmu 'Ne talasaj'! Takva situacija već se sutra može dogoditi meni, mojem rođaku ili susjedu. Kao što smo vidjeli nakon Nore Šitum dogodio se novi slučaj kod iste udruge, a nedavno smo svjedočili da nije bilo novca za lijekove oboljele djece u Dječjoj bolnici u Klaićevoj. Da je postojao sustav koji prati i rješava takve probleme sigurno se ne bi dogodio slučaj udruge Hrabro dijete i mi danas ne bismo raspravljali o tom slučaju niti bi roditelji Nore Šitum trebali izaći u javnost sa cijelom pričom. Dakle, najteže mi je bilo prihvatiti da sustav ništa nije riješio i da ni moj film ne može dati odgovore i riješiti te probleme, no može postavljati pitanja što mi u filmu i činimo. Nadam se da ćemo kao društvo ipak razmisliti o svemu', poručio je Zuber.