Utemeljen na predlošku Bena Mezricha, knjiškoj dokudrami o spletu okolnosti i ljudi odgovornih za pokretanje Facebooka, film akronološki prati genezu Facebooka kao ploda traume glavnoga junaka, osnivača mu i tvorca – mlađahnog Marka Zuckerberga. Otvarajući film prizorom u kojem arogantnog genijalca Marka ostavlja djevojka (ne zato što je geek nego zato što je seronja) Fincher filmu udara emocionalni temelj koji kroz daljnju radnju nastavlja produbljivati, glavna Zuckerbergova motivacija za sve pothvate zapravo je potreba da se dokaže djevojci s početka filma, želja da zadobije njezinu naklonost, ljubav ili da ga, sirotana, barem doda na Fejsu.

Ova premisa, nadalje, okvir je i za: priču o geniju i ludilu inovacije; psihologiji novih tehnologija; prijateljstvu i izdaji, arhetipskoj opoziciji tijela i duha, veslanja i štreberaja; sudskim tužbama među prijateljima i nagodbama s neprijateljima; ludim zabavama s mentalno poremećenim no seksipilnim Azijatkinjama; basnoslovnom bogatstvu koje (ipak!) ne može kupiti istinsku sreću… Sve te narativne 'aplikacije', i pokoju više, u vješto vođenoj dvosatnoj priči nude David Fincher i scenarist Aaron Sorkin. No što ne nude?

Poput jednog od najuspjelijih Fincherovih ostvarenja, trilera 'Zodijak', i 'Društvena mreža' zapravo se vrti oko praznina (mrežu, uostalom, i gradi 'negativan prostor') – no dok je u 'Zodijaku' riječ o prazninama i nedokučivostima u tekstu i tekstualnoj interpretaciji koje simbolizira potraga za ubojicom, 'Društvena mreža' upućuje na praznine u odnosima među ljudima koji su, ironično, stvorili planetarno najrašireniju društvenu mrežu.

Da bi jasnije naznačio ove praznine, Fincher oštro i decidirano (do dvodimenzionalnosti) iscrtava i svoje protagoniste: premda utemeljeni na stvarnim osobama, Mark Zuckerberg (Jesse Eisenberg), prijatelj mu Eduardo Saverin (Andrew Garfield) i idol mu Sean Parker (Justin Timberlake) prikazani su upravo kao filmski likovi, kao avatari – užlijebljeni u svoje uloge, kao da su ih kreirali unaprijed određenim kategorijama (kakve, primjerice, nudi FB pri kreiranju profila).

I prijateljstva unutar svijeta 'Društvene mreže' djeluju jednako 'kvalitetno' i postojano kao prijateljstva s Facebooka – u jednom trenutku Zuckerbergov najbolji frend i partner Saverin bez riječi objašnjenja nestaje s Markova popisa prijatelja, a premda se u filmu njihovo prijateljstvo opisuje, na razini filmske i scenarističke karakterizacije ostaje – virtualno.

No može li se uopće, i smije li se, o virtualnoj društvenoj mreži govoriti trodimenzionalno? Genij Fincher u svijetu Facebooka i sam se pretvara u aplikaciju: zanatski i bez osobitih stilskih i formalnih otklona priča priču o Facebooku jezikom Facebooka – jednostavnim, izravnim jezikom kategorija i fiksiranih (stereo)tipova. Također, baš kao FB, neprestanim i dobro tempiranim dodavanjem novih kategorija, slika, informacija i statusa u 120 minuta korisniku/gledatelju uspijeva ostati zanimljiv i fascinantan.

Što je međutim s 'kalorijskom' (da ne kažemo: umjetničkom) vrijednošću filma? FB je, primjerice, vrlo lako doživjeti kao komunikacijsku inačicu fast fooda – ima visoku kalorijsku vrijednost i konstantnim feedovima (eto još jedne prigodne prehrambene analogije) konzumenta svako malo stimulira i diže. I baš kao kod fast fooda, nutricionistička vrijednost konzumiranog uglavnom je izrazito niska – informacije koje se razmjenjuju često su iznimno kratke, bombastične i zaboravljive.

Kao i kod konzumacije fast fooda, dugotrajna izloženost ovoj vrsti cerebralnih namirnica proizvodi ono što Ameri zovu ADD, iliti poremećaj pomanjkanja pažnje: možete li uistinu na kraju dana sigurno reći tko se od vaših virtualnih 'najbližih' oženio, razveo, dobio otkaz ili vam nestao s popisa prijatelja? A ono što je možda najbliže analogiji s fast foodom jest način na koji funkcionira industrija iz sjene, ono što ne vidimo, ono što su za McDonald's uzgajališta životinja i klaonice – industrija o kojoj ne želite znati ništa dok gutate hamburgere. U slučaju FB-a, to je, dakako, reklamna industrija.

Sve što lajkate, na što kliknete i što prosljeđujete oblikuje vas kao konzumente i svrstava u određenu potrošačku ciljnu skupinu. Golema profitabilnost Facebooka upravo je njegov potencijal platforme za oglašavanje, odnosno komunikaciju s potencijalnim kupcima, pa su zapravo oglašivači i investitori (a ne prijateljska odanost) ono što mrežu održava na životu.

U svijetu visokobudžetnog filma na taj način, dakako, funkcioniraju producenti – oni su ti koji uvjetuju filmske odnose, zaplete, vrhunce i svršetke. Zato Fincher nigdje ne riskira (kao, primjerice, sa 'Zodijakovim' praznim raspletom), zato priču servira upakiranu u emocionalnu predvidljivost, a ponegdje i čistu trivijalnost (Zuckerberg samo želi biti voljen, i bogati plaču), uz arsenal informacijskih injekcija i temporalnih skokova koji neprestano stimuliraju gledateljsku pažnju, ''feedaju' ga. Stapajući filmski jezik s jezikom Facebooka, Fincher neutralizira potencijalnu kritiku i ekshibicionističkom dvodimenzionalnošću upozorava na promišljenost vlastitoga autorskog pristupa – unutar kojega se kao autor povlači i prepušta da govori zadana forma, struktura, mreža.

Na kraju, što god mislili o Facebooku i/ili Hollywoodu, industrija iz sjene želi da ovaj film lajkate, a Fincher će se, u skladu s prisvojenom cukerbergovskom ulogom genija (i) izdajnika, pobrinuti da tako i bude.