'Ideš s nama' učestala je fraza između dva Puležana kad se sretnu u prolazu te ime nadolazeće samostalne izložbe mlade umjetnice Alme Drnovac iz Pule. Izložbu čini 50 analognih, crno-bijelih fotografija nastalih u njezinim dvadesetim godinama, a autorica njome, kako kaže, 'uokviruje' ležeran, opušten i nezaboravan period svog života. Fotografije bilježe zadnje godine njezinog fakultetskog obrazovanja u Ljubljani, povratak kući u Pulu, odlaske na brojne festivale i koncerte, uživanje s prijateljima na mediteranskim otocima te jutra nakon (ne)zaboravnih studentskih večeri. Otvorenje izložbe održat će se 8. listopada u 18 sati u Galeriji SKC u Rijeci, a fotografije se mogu pogledati do 19. listopada. Kustosica izložbe je Franka Košta.

Gdje kupuješ filmove, koji su ti omiljeni i kakav je njihov izbor na hrvatskom tržištu? S kojim analognim fotoaparatima radiš?

Većinu filmova kupujem u Puli u foto studiju u centru grada, a ostatak naručujem s weba, najčešće iz Njemačke. Izbor filmova kod nas je sve bolji, ali kako živimo u digitalnom dobu, kad zaželiš nešto ekstravagantnije, možeš online pronaći što god ti treba. Nebitno je radi li se o filmovima s isteklim rokom trajanja, dia filmovima ili srednjem formatu. Od fotoaparata najčešće koristim Contax G1, a upravo sam svojoj floti pridružila i Minoltu xg-9.

Zašto trošiš novac na fotografske filmove kada se danas fotkati može i – običnim mobitelom? Što ti daje film da si toliko opsesivna kad je on u pitanju?

Mislim da se i dalje ne može uspoređivati kvaliteta fotografija snimljena mobitelom i kvalitetnim analognim SLR-om. Druga stvar je kompaktnost analognih 'idiota'. Stanu u svaki džep i zauzimaju puno manje mjesta u ruksaku od digitalnog SLR-a, s kojim sam ranije išla okolo, a i velik broj fotoaparata nastalih u devedesetima zaista je dobro napravljen pa u sekundi napraviš okej fotografiju. Treći razlog je nostalgija. Četvrti - nema potrebe za obradom fotografija. Peta je vjerojatno to da volim taj lo-fi efekt.

Upravo pripremaš samostalnu izložbu fotografija pod nazivom 'Ideš s nama'. Kakve ćeš radove predstaviti na toj izložbi, što si njome htjela zaokružiti? U najavama stoji da je izložba tvoj osvrt na neposredno završen životni period, odnosno na 'ritualni prelazak u tridesete'.

Radovi predstavljaju moj put od studentskih dana do danas, dakle od dana u kojima sam se kao osoba stvarala i odlučivala tko sam, pa do dana u kojima bih već trebala znati tko sam. Sada se sve manje pronalazim u tim fotografijama, prije svega jer mi način života sve to manje dozvoljava, ali one svakako u meni bude nostalgiju i želju da se takvi dani osjećaja bezbrižnosti i slobode što češće ponavljaju.

Što si naučila iz dvadesetih godina svog života i s čime ulaziš u te famozne tridesete?

Iz dvadesetih sam definitivno naučila da je sve prolazno, da nema toga što vrijeme neće izliječiti i da nema osobe bez koje se ne može. Ljudi dolaze i prolaze, a ponekad od njih, kao što je u mom slučaju, ostaju samo fotografije. U tridesete ulazim u novom gradu, svoj život s mora selim u metropolu, pa i svoj izričaj moram prilagoditi tome. Nije me strah tridesetih, gledam na njih kao na dvadesete, ali s više pameti.

Motivski, krećeš se oko mladenačke kulture. Interesira te svakodnevni život, posebno načini na koje se u njemu snalaze mladi, koji često izvrću norme, hijerarhijske obrasce te provociraju 'očekivano'. Što te najviše zanima prikazati od te kulture i kako to da su ljudi – najčešće mladi ljudi – uvijek u centru tvog fotografskog rada?

Motivi su posljedica trenutka, a kao osoba koja se i zbog posla i potrebe često nalazi u pokretu, upoznajem mnoge različite ljude iz svoje branše, ali i ljude s kojima dijelim interese. Dvadesete sam provela u raznim društvima, gradovima, na koncertima, festivalima i izložbama upoznajući razne ljude, pa su tako i oni završili kao subjekti mojih fotografija, kroz koje želim prikazivati apsurd konvencija i pravila, nekakav bunt, ali i stav.

Na što najviše obraćaš pažnju kada fotografiraš? Koliko ti je važan odnos sa subjektom s kojim radiš, a koliko sama kompozicija?

Taj mi je odnos jako bitan, doza intimnosti između dvije osobe možda stvara i najveći efekt na fotografiji. Kompozicija je također važna, a o njoj sam najviše naučila promatrajući rad drugih fotografa, kao što je naprimjer Helmut Newton, ali i kroz praksu.

Gledajući tvoje fotografije, stječe se dojam intimnosti i bliskosti s modelima. Kako to postižeš?

Najčešće su to meni dragi i poznati ljudi, a fotografije spontano nastaju za vrijeme naših druženja, izlazaka, odlazaka na plažu, putovanja ili slično. Većina njih nikada nisu bili modeli, ali se rado opuste pred fotoaparatom i žele imati uspomene iz tih trenutaka.

Zašto si birala crno-bijele fotke za ovu izložbu?

Kako je ova izložba in memoriam dvadesetima, a na svim nadgrobnim spomenicima stoje crno-bijele fotografije, učinilo mi se to prikladnim.

Čest motiv na tvojim fotografijama su djevojke (ali i momci) u svim svojim izdanjima, i vrlo opuštenim. Međutim fotografije ne odašilju signale objektivizacije ili jeftine seksualizacije. Razmišljaš li o tom odmaku dok fotografiraš i što ti znači taj female gaze, kojim se, na ovaj ili onaj način, koristiš stvarajući svoje fotografije?

Ljudsko društvo generalno je opsjednuto golotinjom otkad znamo za sebe i kroz gotovo čitavu povijest među umjetnicima dominiraju muškarci koji objektiviziraju žensko tijelo, stavljajući ga u poziciju postojanja samo da bi muškarci gledali u njega. Danas žene, zahvaljujući dugoj borbi, imaju priliku naći svoje mjesto na sceni i mislim da je važno prikazati apsurd male gazea i preuzeti stvar u svoje ruke te se na sve načine boriti protiv seksizma u konzumerističkoj kulturi, u kojoj je jedna od najvažnijih mantra - sex sells. Na fotografiju nagog tijela gledam i ironično te u svojem pogledu tražim suprotnosti od muškog pogleda, pokušavajući staviti naglasak na ljepotu apsolutno svakog tijela. Društvene mreže danas stvaraju previše nesigurnosti kod oba spola pa bismo trebali koristiti svaku priliku da učimo ljude prihvatiti sebe.