Predstava 'Miroslav Krleža o hrvatskoj književnosti', premijerno izvedena na Festivalu svjetske književnosti 2019. godine, zbog velikog interesa publike vraća se u Hrvatski glazbeni zavod gdje je i praizvedena. Izvedbe su najavljene za 14. i 15. listopada 2021., i bit će među posljednjim događajima koji će se u Hrvatskom glazbenom zavodu održati prije preuređenja.

Jedno od najvažnijih predavanja Miroslava Krleže održano je upravo u Hrvatskom glazbenom zavodu 1930. godine, pred više od 800 slušatelja, kako je izvijestio tadašnji Jutarnji list. Drugo predavanje, ono o hrvatskoj književnosti, trebalo je biti održano 1933., ali zabranila ga je policija. Prvo je predavanje bilo osnovom za slavnu Krležinu knjigu 'Moj obračun s njima', a o drugome s najavnih plakata znamo samo da je trebalo biti o hrvatskoj književnosti.

Polazeći od Krležinih tekstova, prije svega sinopsisa samoga predavanja i Krležinih marginalija o novijoj hrvatskoj književnosti, krležolog Vlaho Bogišić priredio je tekst u koji je ugradio i asocijacijske poveznice na suvremene prilike. Miroslava Krležu interpretira jedan od prvaka suvremenoga hrvatskoga glumišta Ozren Grabarić, na glasoviru ga prati Matej Meštrović, dok režiju predstave potpisuje Aida Bukvić.

Glumac Ozren Grabarić za tportal najavljuje nadolazeće izvedbe hvaljene predstave. Uhvatili smo ga u Beogradu, gdje večeras i sutra igra u predstavi 'Demokratija' redatelja Veljka Mićunovića, prema tekstu Josifa Brodskog. Glumac nakon toga odmah putuje za Zagreb da bi u Zavodu igrao Krležu, a nakon toga odlazi na otok Rab, gdje s redateljem Goranom Kulenovićem snima film prema predlošku romana Zorana Ferića 'Smrt djevojčice sa žigicama'.

Gužva je u rasporedu, pa nam nije mnogo preostalo nego Grabarića prvo upitati:

Kako je uskakati u različite likove u tako zgusnutom rasporedu, buditi se jedan dan kao Krleža, a drugi kao lik u crnohumornom tekstu Zorana Ferića? Postoji li neka tehnika, switch on/off gumb?

Nastojim da mi se ne događa da radim paralelno više stvari, ali zbog pandemije mnoge stvari su bile odgođene, a sad kad se situacija opustila, opet su se aktualizirale. Stigao je period kada se sve počelo preklapati jedno s drugim. Ali, neku posebnu tehniku nemam. Osim što svaki dan, kao što muzičari sviraju razne kompozicije, ja ponavljam razne tekstove. Sinoć u Beogradu sam ponavljao i Brodskog, ali i Krležu. Tu predstavu nismo igrali od potresa, dakle više od godinu i pol dana, a velik je to materijal kojeg stalno moram svirati na svom, recimo to tako, instrumentu. Nije mi problem ulaziti i izlaziti iz partitura, samo slušam što pisac govori. Kao što muzičar svira partiture pa ga svaka, dok ju izvodi, dirne na drugačiji način, tako i mene razni tekstovi diraju iznutra na drugačije načine. Nemam pristup rada kao što je method acting, kada glumac mora živjeti lika da bi ga utjelovio. Ja samo slušam dramske predloške i oni mi daju jasnu putanju što i kako raditi. Oni su mi kao putokazi.

Predstava je premijerno bila izvedena na Festivalu svjetske književnosti 2019., kako je se prisjećate danas?

Ta predstava je nastala gotovo slučajno. Ja isprva nisam ni mislio da će od toga ispasti predstava, jer kada me Seid Serdarević zvao da u tome sudjelujem, mi smo to shvatili prije svega kao čitanje Krleže. Vlaho Bogišić je od čitavog materijala napravio jedno moguće Krležino zabranjeno predavanje u Zavodu, a ja sam trebao to čitati uz klavirsku pratnju. No, dok sam čitao taj tekst, rekao sam si da bi bilo dobro to naučiti napamet. Bilo je to tjedan dana uoči izvedbe na FSK. I odlučili smo se na to, i mislim da mi je to bilo jedno od najvećih postignuća: sama činjenica da sam tu količinu teksta naučio u pet dana. Bio sam oblijepio cijeli stan tekstom, pa sam ga učio dok sam kuhao, čak i dok sam se tuširao. Krležina mi je rečenica dosta poznata, puno sam ga igrao i razumijem njegovu misao i strukturu rečenice. Za mene je ona jedna od najprirodnijih rečenica. Imam čak osjećaj da ih je prije izgovarao, nego pisao, i one u tom smislu nisu literarne, već organske. Uspio sam to spremiti, a odjek publike i medija bio je takav da se to pretvorilo u predstavu koju smo nastavili igrati u Zavodu, a zvali su nas s njom i na gostovanja.

Nije čudno da je publika zavoljela tu predstavu. Krleža je, kažu, uvijek aktualan.

Pretpostavljam da to o čemu i kako Krleža govori odjekuje istom jačinom danas, ako ne i jače. Krleža se istaknuo u našoj zapostavljenoj sredini tom svojom bukom, kao što i sam kaže, tim svojim unutarnjim buntom. A to je nešto što do ljudi dopire. Publika je željna dobro iskonstruiranih misli i rečenica, utjelovljenih u glumačkoj izvedbi.

Što znamo o duhu vremena tada, što su značila ta Krležina predavanja i kako ih možemo smjestiti u aktualni kontekst?

Mislim da se nije puno toga promijenilo, barem ja to tako doživljavam. Krleža je govorio i pisao na jednom većem nivou svijesti, on je bio promatrač društva, svojevrsni forenzičar jedne zajednice. Secirao je odnose unutar jedne male zemlje, bio je svjestan provincijalnosti sredine u kojoj je živio, preispitivao je odnos koji je ta sredina imala prema svojim talentima - a koji nije bio dobar. Bila je to jedna sredina u kojoj su intelektualci i političari bili nepismeno bezobrazni prema svemu što nije spadalo u nekakve duhovne vrijednosti. Krleža je neprestano problematizirao takvo stanje. To njegovo duboko shvaćanje da je ovo gdje mi živimo, zapravo, jedna velika provincija i da ništa nismo napravili da se od nje maknemo, aktualno je i danas. Hrvatska jest danas, može se reći, svjetska zemlja, ali zato što je turistička destinacija, puna prirodnih ljepota i resursa. A što se tiče ljudstva, inteligencije, načina na koji se vodi društvo - sve je to ostalo u istim gabaritima još od Krležinog vremena. Atmosfera unutar društva, ta provincijalnost, skučenost... baš sve je ostalo isto. Ili, kako divno Krleža kaže, odnosno ja u predstavi jer smo intervenirali u njegove rečenice: 'Jeb**a, kitovi ne mogu plivati u Bednji.'

Na koji način je Vlaho Bogišić osuvremenio ta predavanja i misli Krležine, kako ih je složio u tekst monodrame?

On je uzeo veliku količinu Krležinih raznih tekstova, od knjige 'Moj obračun s njima' pa nadalje - čovjek je stvarno iznimni poznavatelj Krleže. Bio mi je užitak družiti se s njim, slušati o svemu što on zna o Krleži, a ja za to nisam čuo. Napravio je fantastičnu selekciju koja zaista može postojati kao jedno imaginarno Krležino predavanje u kojem govori o literaturi, odnosu prema njoj, ali i o stanju u našoj civilizaciji. Mene, zapravo, čudi da mi nismo više popularizirali Krležu, da se nisu radili mnogi filmovi o njegovom životu, da se jednostavno nismo više u tom smislu bavili jednim piscem koji u svjetskim razmjerima spada u sam vrh književnosti, uz bok Nobelovcima. Zaista me čudi taj naš odnos prema Krleži.

Ali, da ga jesmo popularizirali, da se više bavimo njime - onda ne bi i dan-danas stajala njegova teza o našoj provincijalnosti.

Da, ista je to provincijalnost koju je Krleža osjećao i u svoje vrijeme. Upravo zato se ovaj naš Krleža, koji dolazi post-mortem, iz nekakvih metafizičkih prostora, i 'spušta' i promatra ovaj naš svijet. Bogišić je sasvim blago, tu i tamo s kojom rečenicom, aktualizirao taj materijal, pitajući se što bi bilo da je Krleža tu danas i da promatra situaciju iz današnje perspektive. I nije se mnogo promijenilo. Pogotovo ne u smislu odnosa sredine prema talentu. Premda, odnos publike i kako je publika na tu predstavu reagirala ipak govore o tome kako postoje ljudi koji razumiju, i žele slušati Krležu.

Što je, u glumačkoj perspektivi, bilo najteže u pripremi te monodrame?

Nije tu bilo pretjeranih izazova. Najveći je bio naučiti goleme partiture teksta. Ne bih htio zvučati pretenciozno, ali njegovu misao i rečenicu ja u potpunosti razumijem, shvaćam i proživljavam. Krleža nije bio Bog, on je bio samo čovjek koji je dobro vidio stvari i koji je znao to opisati riječima. Riječi su bile njegov medij, a moj su gluma. Ja, zapravo, letim iznad svega toga što je on napisao i nalazim način da svoju priču ispričam tuđim riječima. Svoju priču pričam Krležinim tekstom, i to je za mene ideal glumačkog pristupa. Posljednjih dana zovem svoje prijatelje da dođu pogledati predstavu u Zavod. Ali, kažem im da dođu pogledati i čuti Krležu, a ne mene. Čujte Krležu kako je to dobro napisao! I ako ga ja ne uspijem omesti u tom smislu, ako služim jedino kao medijator između Krleže i publike i ako ne ometam taj spoj, onda mislim da ću napraviti, po mom sudu, dobar glumački posao. Dakle, moja zadaća je jedna. Ne smijem smetati...