Pod vodstvom Melinde Šefčić, u projektu su sudjelovali Ivana Pipal, Jasmin Krajačić, Vanda Čižmek, Marta Tuta, Olena Sokolovski, Vida Meić, Ivo Kosanović i troje studenata zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti, Agata Lučić, Ida Jakovljević i Ivan Stanišić, pod mentorstvom profesora Svjetlana Junakovića. Jednu od intervencija izvela je i sama Šefčić, a ukupno ih je sada 12 i sve su na lokaciji Kliničkog bolničkog centra Zagreb: u bolnici Rebro, u Klinici za ženske bolesti i porod te u Klinici za dječje bolesti.

Projekt je, kako objašnjava Šefčić, fokusiran na pojmove reestetizacije i rehumanizacije.

'Pod reestetizacijom se podrazumijeva ponovno estetsko promišljanje, traženje novog, drugačijeg i kvalitetnijeg likovnog oblikovanja, što uključuje neka nova, u naprednijim zemljama davno prihvaćena rješenja. Drugi ključni pojam u ovom projektu jest pojam rehumanizacije koji podrazumijeva novu humanizaciju bolničkog prostora uz potporu umjetnosti', kaže Šefčić i dodaje kako cjelokupna udobnost bolničkog prostora ima snažan utjecaj i ulogu u procesu ostvarenja što uspješnijeg, cjelovitijeg i bržeg izlječenja pacijenata.

'Sama humanizacija prostora svoje uporište pronalazi još u doba stare antike te se proteže sve do danas. U svakom razdoblju mogu se primijetiti humanizirajuće komponente umjetnosti. Cilj likovne umjetnosti oduvijek je bio ostvariti pozitivan psihofizički utjecaj na zdravlje pojedinca, ali i čitavu zajednicu. Stvaranje ugodnog i udobnog bolničkog prostora za pacijente smatra se cjelovitim pristupom zdravstvene skrbi koji svoje uporište pronalazi u humanom holističkom pristupu liječenju, što je vrsta alternativne, nekonvencionalne/prirodne zdravstvene njege čiji je cilj iznimno personaliziran pristup liječenju, pri čemu se čovjeka promatra kao cjelinu tijela, duha i uma', kaže Šefčić.

Unošenje umjetnosti u bolnički prostor stoga shvaća kao odraz implementacije i prijenosa pozitivnog iskustva i energije.

'Umjetnost je intuitivna i osobna te nudi beskrajne mogućnosti interpretacije i doživljaja. Svaka emocija koju umjetnost izaziva individualna je i jedinstvena, podiže duh, evocira misli i potiče emocije. Umjetničko djelo, u svim svojim oblicima, može dodatno pozitivno djelovati na promatrača, a time i doprinijeti privremenom bijegu od svakodnevnih opterećujućih misli i negativnih stresora. Tako umjetnost postaje bitan element u suptilnom ispunjenju pojedinca pozitivnim mislima i emocijama u bolničkom prostoru', objašnjava autorica projekta koja je 2018. doktorirala na temu 'Rehumanizacija i reestetizacija bolničkoga prostora – primjer likovnoga rješenja jednoga bolničkoga odjela'.

Projekt se, osim na taj njezin rad, istraživački oslanja i na pilot-projekt 'Estetizacija i rehumanizacija javnog prostora: umjetnost kao terapija' koji je 2016. proveden u KBC-u Zagreb na lokaciji Rebro.