Knjigu je objavila Fraktura čiji je glavni urednik Seid Serdarević na tribini Razotkrivanje u Novinarskom domu rekao da je riječ o fascinantnoj životnoj priči tog pravnika i novinara, posljednjeg zatočenika zloglasnog logora Auschwitz-Birkenau, gdje je kao dječak poslan s majkom i bakom.

Mandić u knjizi govori o zlu fašizma, o važnosti antifašizma i tolerancije, ali i o sretnom i ispunjenom životu, o obitelji i utjecaju sreće, podsjećajući da se zlo uvijek lako može vratiti. "On je čovjek koji bez straha govori o užasima, ali s jedim životnim optimizmom", kazao je Serdarević.

Priređivač knjige Neven Šantić kazao je kako su se u oblikovanju materijala u njoj orijentirali prvenstveno pitanjem kako doprijeti do publike 21. stoljeća, "kako da Oleg Mandić svoje životno iskustvo predoči u jednoj formi zanimljivoj generacijama koje će to čitati".

Knjiga donosi razmišljanja o ratu, ali i o vjeri, obitelji i ljubavi

U prvome dijelu Mandićevi tekstovi, nastali u posljednjih 50-60 godina, donose njegova razmišljanja o anitfašizmu, Auschwitzu, ratu, ali i o vjeri, obitelji i ljubavi. Taj je dio organiziran u formi pojmovnika ili leksikona kako bi se pokazala razmišljanja čovjeka s iskustvom neposrednog dodira sa zlom, ponudio otisak čovjeka koji je sve to prošao ali nije izgubio optimizam, nadu i smisao života.

"Drugi dio knjige saželi smo s nekih izabranih 24 intervjua u jedan malo duži, i tu je jedan dio odgovora na pitanje zašto je ovih 200 i nešto stranica tako upečatljivo", kazao je Šantić.

Olega Mandića (1933.) njemačke su okupacijske snage zajedno s majkom i bakom uhitile 15. svibnja 1944. u Opatiji, kao najbližu rodbinu Ante Mandića, jednog od najvažnijih sudionika NOB-a.

Govoreći o tome iskustvu, Mandić se prisjetio uhićenja, prvog susreta sa zatvorom, nakon čega su već sljedeći dan vlakom odvedeni u Trst, gdje su ostali oko dva mjeseca te bili podvrgavani ispitivanjima koja su vodili "uvijek jedan Nijemac i jedan Talijan", a čemu je on, kao dječak, nazočio samo jednom. Nakon toga, svi troje završili su u Auschwitzu.

"Često me pitaju kako je moguće da sam kao 11-godišnji dječak uspio preživjeti tamo sedam mjeseci kad se zna da je njemačko pravilo bilo da si tamo, a da te nitko nije ni dirao, morao umrijeti u tome roku - od gladi, stresa, nedostatka sanitarnih uvjeta", kazao je Mandić. U njegovom slučaju, rekao je, to je bilo "80 posto sreća, 15 posto majčina ljubav i pet posto spretnost klinca kojemu su ukrali djetinjstvo".

Mengeleu se živo fućkalo za mene jer je vršio eksperimente na blizancima

Pojasnio je kako je prvo imao sreće što ga nisu odmah izdvojili kad je kod razvrstavanja stao u lijevi red, sa ženama, te završio u ženskom logoru; zatim je imao sreće što je na prozivci bio četvrti u redu kad su svakog petog slali u smrt, a treći je put imao sreću što je, kad je trebao prijeći u muški dio logora, dobio temperaturu pa je završio u stacionaru doktora Mengelea, koji je vršio eksperimente na blizancima.

"Okolnost da sam došao kod Mengelea je sigurno imala udjela u tome da sam preživio", ustvrdio je Mandić, dodavši kako je Mengele dolazio svakoga dana, "ali njemu se živo fućkalo za mene jer nisam bio blizanac, a ja sam bio dovoljno bistar da se igram makova zrna". Još jedna sreća u njegovom preživljavanju bila je ta da su, kad su Nijemci odlučili evakuirati logor, njegova majka i baka odlučile ne ići na taj marš smrti, nego ostati.

O svojem iskustvu, Mandić je objavio još knjige "Kronika obitelji Mandić" i "Oleg Mandić, posljednji dječak Auschwitza".

Izuzetno zanimljivom susretu s njim u Novinarskom domu među ostalima su nazočili ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek, zamjenik zagrebačkog gradonačelnika Luka Korlaet, veleposlanik Italije u Hrvatskoj Pierfrancesco Sacco i predsjednik Židovske općine Zagreb Ognjen Kraus.