U uredu ministrice kulture i medija Nine Obuljen Koržinek stoji - između ostalih - i rad slikara Zoltana Novaka 'Trg' iz 2018. godine. Velika slika kompleksne kompozicijske strukture i prepoznatljivog Novakovog poteza te kolorita dominira prostorom i jednostavno uvlači u sebe: čovjek bi je mogao promatrati satima. Detalji unutar ove Novakove cjeline istovremeno su zastrašujući i sasvim blagi, umirujući. Gužva je na slici i mnogo je tu lica, obrisa. Slikar prikazuje burnu, intenzivnu stvarnost, a u komešanju njegova 'Trga' kao da je utkana čitava povijest. I ministrica s nama zadivljeno promatra tu sliku, upravo kao da je pred njom prvi put. Ali, nismo tu da razgovaramo u suvremenoj hrvatskoj likovnosti.

U Srbiji se pojavljuju mnoge uspješne serije koje producira ili koproducira državna TV. Kažu da ih je 'niknulo' stotinjak u četiri sezone. Kakva je situacija na tom polju u nas, postoje li neki podaci?

Podaci postoje, i javno su dostupni. Što se tiče dramskih serija, najviše ih naručuje Hrvatska radio televizija. Prisjetimo se Crno bijelog svijeta, Dnevnika velikog Perice ili Nestalih – sve odličnih produkcija rađenih za HRT zadnjih par godina. Forma serija, pogotovo onih za streaming platforme, sve se više razvija i postaje sve prisutnija. U tom smislu, u Hrvatskoj imamo svoje nacionalne produkcije koje postižu značajne uspjehe, a neke su već prisutne i na Netflix-u ili HBO-u. Nedavno je serija 'Područje bez signala' u produkciji Kinorame i HRT-a dobila nagradu u Francuskoj za najbolju seriju. Produkcijska kuća Drugi plan, s druge strane, prvi put radi seriju koja je koproducirana od njemačke Bete, jedne od najvećih europskih neovisnih produkcijskih kuća. Ta je serija naručena za HRT. Mislim da se u posljednjih nekoliko godina vidi kvalitativni pomak, ali i financijski iskorak u smislu privlačenja stranih ulaganja u domaću produkciju.

Što mislite da je doprinijelo tom iskoraku o kojem govorite?

Više je razloga. U svakom području kulturne politike morate pratiti sve dijelove lanca proizvodnje i intervenirati ciljanim mjerama. Što se tiče domaće produkcije, važan je učinak kvota za neovisnu produkciju koje su europski standard potvrđen europskim direktivama, a koje smo unijeli u hrvatske zakone. Doprinio je sigurno i koregulacijski sporazum koji je postavio dobar okvir u kojemu sve strane koje sudjeluju, bilo kao naručitelji, ili proizvođači, vide svoj interes. S druge strane, znamo da je kreativnost na prvom mjestu – od toga sve počinje. Ali, talent i kreativnost nisu dovoljni ako ne postoje dobri produkcijski uvjeti. Uspjesi hrvatskih serija i njihov proboj na globalne streaming servise zasigurno su podigli očekivanja i zainteresirali strane partnere za suradnju s hrvatskim producentima. Također, Hrvatski audiovizualni centar prati ne samo razvoj filmskih projekata, već i razvoj TV projekata, a nije na odmet reći ni da je veliki broj filmskih profesionalca kroz različite produkcije koje se u zadnjih desetak godina snimaju u Hrvatskoj također razvijao svoje kapacitete. Sve to dovodi do dobrih rezultata.

Znamo li što o financijskoj injekciji AV sektoru s obzirom na povećan broj stranih produkcija u posljednje godine?

Model poticaja stranim produkcijama uveli smo u Hrvatskoj 2011. godine izmjenom Zakona o audiovizualnim djelatnostima, a počeo se provoditi godinu dana kasnije. U našem mandatu, donošenjem novog Zakona o audiovizualnim djelatnostima 2018. godine, ojačali smo taj sustav tako da smo povećali udio sufinanciranja i otvorili mogućnost poticaja i za dio domaće produkcije ukoliko se radi o ulaganjima. Ukupni učinci 'filminga', prema istraživanjima Instituta za javne financije, kad govorimo o stranim produkcijama, od 2011. godine do danas iznose više od milijardu i 300 milijuna kuna. Po svim pokazateljima taj je sustav potpora najisplativiji kojeg Hrvatska uopće ima. Na jednu uloženu kunu, generira se potrošnja od preko 11 kuna, a izravni povrat u lokalne i državne porezne sustave je 6.6 kuna. To je industrija koja - osim što angažira veliki broj domaćih profesionalaca, jer jedan od uvjeta da biste se mogli natjecati za poticaje jest angažman hrvatskih filmskih djelatnika u određenom postotku - ima izravne financijske učinke u više različitih sektora ekonomije. Mi volimo reći da je film kao život. Sve što trošite u stvarnom životu, trošite i kad snimate film.

Ako govorimo o domaćim filmskim profesionalcima, svojedobno je išla inicijativa HDFD-a o minimalnom bruto cjeniku za naše filmske radnike na stranim produkcijama, koja nije, međutim, naišla na pozitivan odjek pri HAVC-u. Podržavate li takvu ideju ili je smatrate uplitanjem u tržišne odnose?

Podržavam ideju da se u svakom segmentu kulture urede odnosi između producenata i kreativnih djelatnika. No, to ne uređuje država, to su sporazumi koji se moraju dogoditi između reprezentativnih organizacija, u ovom slučaju HDFD-a i udruge producenata. Naravno da u pregovorima svi kreću od maksimalističkih pozicija te se onda kroz razgovore nađu na onome što je moguće i održivo. Mislim da je pitanje kolektivnih ugovora nešto što se u našoj percepciji još uvijek, nažalost, veže primarno uz javni sektor. Kao da se smatra da oni koji su samozaposleni ne bi trebali imati takav tip zaštite. Smatram da naše strukovne udruge trebaju promatrati ceh u cjelini i pokušavati izboriti se za bolje pozicije svih umjetnika i profesionalaca u kulturi - bez obzira jesu li u pojedinoj djelatnosti dominantno samozaposleni, ili oni koji su zaposleni u institucijama.

Kad smo već na temi inicijativa strukovnih udruženja, HDFD je svojedobno predlagao i školu za deficitarna filmska zanimanja, za koju tvrde kako bi postojao interes. Mislite li da je to dobra ideja?

Podržavamo i tu inicijativu. Kada se realizira projekt izgradnje filmskog studija, pojavit će se sigurno još veća potreba za brojnim obrazovanim filmskim profesionalcima. Općenito smatram da bi sustav obrazovanja, i na srednjoškolskoj i na visokoškolskoj razini, morao brže pratiti razvoj pojedinih djelatnosti. Vidimo na primjeru video igara koliko je veliki interes izazvala mogućnost srednjoškolskog obrazovanja za dizajn i razvoj video igara. Na inicijativu dekana ADU prof. Švaića pokreće se i studij, dakle visokoškolski program za edukaciju u području video igara. To je dobar primjer - dakle jedno područje kulturnih i kreativnih industrija koje traži potpuno nove vještine i znanja – obrazovanje koje uključuje kombinaciju umjetničkih i kreativnih struka i informatičkih odnosno programerskih znanja i vještina. Na ovom primjeru vidi se koliko je važno ubrzano razvijati nove obrazovne programe koji će omogućiti usavršavanje onih vještina i znanja koji su potrebni za nova zanimanja i koji će pratiti trendove na tržištu rada.

Vidjeli smo da je i HAVC išao po prvi put s javnim pozivom za razvoj i proizvodnju video-igara u 2021. godini.

U novom Zakonu o audiovizualnim djelatnostima iz 2018. godine prvi put smo uveli i video igre u područje audiovizualnih djelatnosti te smo osigurali financijske potpore. Zadnjih nekoliko godina uključivali smo video igre i u programe poticanja poduzetništva u kreativnim industrijama. Drago mi je da je i HAVC krenuo u tom smjeru. To je u skladu sa Zakonom koji smo donijeli, kao i sa strateškim odrednicama naše kulturne politike.

Ako govorimo o HAVC-u, imamo i situaciju da je trenutno nastao čep u proizvodnji. Neki filmovi koji su bili dobili budžete, nisu u roku završeni. Koja bi i kolika uloga HAVC-a trebala biti u smislu monitoringa procesa? Riječ je o dvadesetak cjelovečernjih filmova koji su probili rokove i još nisu završeni.

Mislim da čep nije dobar izraz, ja to vidim prije kao zastoj, koji je u prvom redu posljedica pandemije. U jednom trenutku zaustavila su se snimanja, a i kad su bila omogućena, snimalo se otežano i uz brojne epidemiološke uvjete. To je poskupilo samu produkciju. Kako bismo potaknuli nastavak snimanja, osigurali smo dodatna sredstva za filmove koji su ušli u produkciju u to vrijeme. Jasno je da je moralo doći do zastoja, on se dogodio i u drugim državama, a gotovo svi naši filmovi imaju koproducentske ugovore s vanjskim partnerima. I realizacija tih ugovora se usporila. Inače, kako bismo u redovnim okolnostima onemogućili ovakve zastoje, Zakonom iz 2018. godine ograničili smo vrijeme od trenutka kad su filmu sredstva odobrena, do trenutka kad se mora početi snimati i nametnuli obvezu HAVC-u praćenje provedbe. Vjerujem da je sadašnji zastoj nešto što će se smirivanjem epidemiološke situacije stabilizirati. Treba uzeti u obzir da se zastoj dogodio i u međunarodnoj produkciji. Diljem svijeta nametnuta su ograničenja vezano uz mogućnosti posjeta kino-dvoranama što sigurno nije stimuliralo producente da završe projekte. Živimo u po svemu posebnim vremenima i okolnosti traže brzu prilagodbu. Mi smo tako postupali, ali i HAVC prema našim uputama i nadam se da će se svi filmovi završiti. Neće se, naravno, završiti svi odjednom. Mnogi filmovi ovise o istim ljudima angažiranim u različitim filmskim ekipama. Nije realno da se u Hrvatskoj, s našim snagama, može istovremeno snimati preveliki broj filmova.

Velika i dugogodišnja tema je i filmski studio. Strane produkcije ovdje snimaju eksterijere, a onda bježe snimati interijere u Mađarsku ili Srbiju jer kod nas nemaju gdje.

Ne bih rekla da bježe. Produkcije se tako organiziraju. Mađarska je sigurno jedna od zemalja koja je prepoznata u tom smislu, s velikim studijskim kapacitetima. Netom prije pandemije, potaknuli smo, s ciljem privlačenja potencijalnih investitora, izradu studije isplativosti izgradnje filmskog studija koju je radila jedna od glavnih konzultantskih tvrtki specijaliziranih za to područje. Oni su procijenili i ocijenili kapacitete Hrvatske u smislu mogućnosti opsluživanja stranih produkcija, kao i prostorne uvjete, ali i kretanja na tržištu. Naše je mišljenje, i to zagovaramo od početka, da projekt filmskog studija mora biti komercijalni projekt u kojemu će investitor pronaći svoj interes. Ono što je naš interes kao države jest da osiguramo svu podršku, kao i za svaki drugi strateški projekt. Vidimo mogućnost da s takvom infrastrukturom velikog studija povežemo i školu za deficitarna zanimanja o kojoj smo govorili, kao i da se osiguraju određeni kapaciteti studija za nacionalne produkcije. Proteklih godina razgovaramo s nizom potencijalnih investitora i grupacija koji iskazuju veliki interes, i ja vjerujem da će doći do realizacije tog projekta. Ali dok se stvari zaista ne počnu kretati u smjeru realizacije, ne možemo javno iznositi više detalja.

Koje su naše komparativne prednosti za veliki filmski studio, koje ističe navedena studija?

Studija je javno dostupna na stranicama HAVC-a. Ona je analizirala potencijalne lokacije, jer morate imati zaista veliku površinu, a uzela je u obzir i sve ono drugo što je potrebno za filmsku proizvodnju. Prije svega blizinu aerodroma, smještajnih kapaciteta, potencijal Hrvatske kao destinacije za filming, ali uzela je u obzir, naravno, i sadašnju situaciju vezano uz brojne kvalitetne filmske profesionalce na ovom području. Brojni naši filmski radnici koji su stasali u Hrvatskoj kroz obrazovanje ili rad na međunarodnim produkcijama sad su angažirani u nekim drugim državama. Vjerojatno je da bi se, s izgradnjom filmskog studija, dio tih ljudi orijentirao prema radu u Hrvatskoj. Studija zaista sveobuhvatno promatra održivost i isplativost takvog projekta i pokazala je da bi on u Hrvatskoj bio uspješan i isplativ. Ali, naravno, svaki investitor mora vidjeti, ovisno o svojem interesu, smatra li ulaganje isplativim. Ključno je, dakako, da budete sigurni da ćete u prvom razdoblju moći imati popunjene kapacitete kako bi projekt bio održiv.

Što se tiče streaming servisa, što su lokalni filmski proizvođači dobili njihovom pojavom na našem tržištu i pratećim nametima?

Kada govorimo o sredstvima koja se osiguravaju za produkciju nikad ne govorimo nametu nego o ulaganjima. I nakladnici i streaming servisi znaju da su toliko uspješni koliko mogu ponuditi kvalitetnih sadržaja. A znamo da, ako želite biti uspješni na nekom tržištu, morate ponuditi i sadržaje najboljih lokalnih proizvođača. Vođeni tom logikom, u novom Zakonu o elektroničkim medijima uveli smo obvezu ulaganja u neovisne produkcije i komercijalnim televizijama. Obvezu ulaganja u neovisnu produkciju uveli smo i streaming servisima koji se obraćaju publici u Hrvatskoj, i koji ovdje ostvaruju prihode. Tim Zakonom želimo osigurati da oni jedan dio sredstava koji ovdje uberu, vrate putem HAVC-a u nacionalni program, ili izravnim ulaganjem u nacionalne produkcije ili kupovinom gotovih sadržaja. I zaista mogu reći da smo imali kolegijalne, otvorene razgovore i da su i jedni i drugi prihvatili tu obvezu kao nešto što i njima može pomoći da ponude bolje sadržaje. Uvjerena sam da će, kad se vidi uzajamna korist ulaganja u kvalitetne sadržaje, ta kvota biti ispunjena i u većem postotku od onog koji je propisan. Cilj kvota u kulturnoj politici jest postaviti određene minimalne standarde. Naši partneri, streaming servisi, dobro su upoznati s kvalitetom hrvatske produkcije i zato smo se relativno brzo dogovorili.

Vezano uz restauraciju audiovizualne baštine, filmaši kažu da je tempo od dva cjelovečernja filma godišnje jako slab. Možemo li pojačati taj tempo, imamo li kapacitete?

Tu je temu prošlih tjedana oživio gospodin Rajko Grlić koji mi je napisao ljubazno otvoreno pismo, a ja sam mu ljubazno odgovorila. Treba razlikovati digitalizaciju od restauracije. Filmovi se u većem broju digitaliziraju. Restauracija je puno složeniji proces, i treba znati da ne treba svaki film biti restauriran prije nego se digitalizira. No, dinamika digitalizacije nas ne zadovoljava. Pokrenuli smo projekt digitalizacije arhivske, muzejske, knjižnične i filmske baštine, koji je s 40 milijuna financiran EU sredstvima. Kroz taj projekt nabavljamo nove skenere, jedan za Kinoteku, i jedan za HRT. Ovo će omogućiti da se ubrza digitalizacija, a paralelno istražujemo mogućnosti novih izvora financiranja kako bismo, nakon što smo se opremili tehnološki, više uložili i u sam proces digitalizacije. Treba spomenuti da smo novim Zakonom o autorskim i srodnim pravima omogućili da se bogati arhiv HRT-a, koji je u jednom dijelu do sada bio nedostupan zbog neriješenih prava, digitalizira i ponudi na različitim platformama. Nadam se da će to biti platforma HRT-a i da će biti dostupna gledateljima za obrazovne i druge potrebe. Dostupnost nacionalne kinematografije u digitalnom obliku nam je jedan od prioriteta. Nažalost, od 2014. do 2017. godine postojao je zastoj u financiranju Kinoteke od strane HAVC-a. Dolaskom u Ministarstvo, to smo otklonili i vjerujem da ćemo još više ubrzati sve procese.

Okej, digitalizacija ide. Ali, što je onda s restauracijom?

Hrvatska Kinoteka je dio Hrvatskog državnog arhiva i oni utvrđuju prioritete, ovisno o tome u kakvom je film stanju. Po stručnim kriterijima ocjenjuju se prioriteti za restauraciju, sve ovisi o stanju pojedinog filma. Uvjeti u kojima radi Kinoteka, mislim na prostor, možda nije reprezentativan, ali važno je da zadovoljava sve standarde. Filmovi se čuvaju u dobrim uvjetima, a to što, kada i kako treba restaurirati pitanje je koje treba postaviti stručnjacima.

Možete li komentirati ovogodišnji izbor hrvatskog kandidata za nagradu Oscar? Što mislite o načinu na koji odabiremo film? Vidimo da se već drugu godinu zaredom podižu određene tenzije oko tog izbora.

Model je u svim državama takav da struka bira kandidate za Oscara i mi na to nemamo i ne trebamo imati bilo kakav utjecaj. Dakle, struka unutar sebe mora odlučiti na koji način će birati taj film. Nisam detaljno upoznata sa svim detaljima izbornog procesa u Hrvatskoj, no mislim da bi ipak mogao biti transparentniji. Bilo bi dobro da se zna tko su ljudi koji donose odluke. U svim područjima kulture praksa je takva da se znaju imena članova različitih vijeća ili žirija za različite nagrade. Nakon ovogodišnjeg izbora nacionalnog kandidata za Oscar dogodio se prijepor između pojedinih filmskih profesionalaca koji su zagovarali jedan, ili drugi film - a oba su zaista odlična. Pitanje je procjene: tko ima više šanse u određenoj situaciji? Iz šturih informacija o procesu izbora stekla sam dojam da je odluka struke išla u smjeru ocjene umjetničke vrijednosti filma i da nije uključivala procjenu o tome je li taj film zaista onaj koji ima najviše šanse. Teško je reći što je ispravan put – lako je moguće doći i na sklizak teren ako pokušate podilaziti očekivanjima. Ipak, mišljenja sam da struka sve elemente treba uzimati u obzir i procijeniti. Ova situacija podsjetila me na onu kad odabiremo projekte za Bijenale u Veneciji. S jedne strane, birate one koji ponude najbolji umjetnički koncept. Ali, uvijek razmišljate i o tome što bi se u toj masi izvrsnih umjetnika iz cijelog svijeta - najlakše moglo izdvojiti. Što je ono što bi moglo privući pažnju, zainteresirati žiri. Kad sam već povukla ovu paralelu, treba reći i kako za Bijenale javno objavljujemo imena članova povjerenstva. Zato mislim da bi za dobrobit filma i svih ljudi koji sudjeluju u tom procesu, javna objava imena osoba koje donose odluke bila dobrodošla.