Galerija, osnovana 1930. godine, u svojoj je slavnoj povijesti izlagala djela Maxa Ernsta, Cocteaua, Picassa, a danas snažno potiče i autorski fotografski rad, te je prije dvije godine priredila Vijatoviću samostalnu izložbu pod nazivom 'Pariz pod snijegom'.

Slučajevi hrvatskih fotografa koji redovito izlažu po inozemnim galerijama i nisu pretjerano česti te zaslužuju pažnju. Na aktualnoj izložbi čiji je postav otvoren do 9. siječnja 2010. predstavljen je njegov ciklus fotografija iz Trouvillea.

Trouville, u paru s još poznatijim Deauvilleom, u Francuskoj već dugo uživa status mondenog odmarališta, no na radovima Žarka Vijatovića plaže Trouvillea tek su predložak za magličaste kompozicije na kojima umjetnik produbljuje svoju već izgrađenu autorsku poetiku. Snažno atmosferične fotografije na iznimno suptilan način propituju točke perspektive koje se unutar difuznih obrisa magle stalno gube i pronalaze. Ljudski element, iako redovito prisutan i pomno kadriran, postaje zapravo tek jedan od motiva unutar kontemplativnih kompozicija.

Iako je tijekom osamdesetih godina redovito izlagao u zagrebačkim galerijskim pristupima, hrvatska publika se može sjetiti Vijatovića s recentnijih izložbi portreta Julija Knifera koje je pokazao u riječkoj galeriji Palach ili po seriji fotografija iz Pariza izloženih u galeriji Lang u Samoboru.

Vijatović je upravo s pariškim fotografijama i izazvao pažnju umjetničke javnosti. Fotografirati Pariz uglavnom znači baratati s jednim od najeksploatiranijih foto predložaka uopće, no Vijatović je spretno izbjegao svaku potencijalnu klišeiziranost.

Svojim objektivom istražuje rubne gradske zone Villettea i kanala Ourcq, koje mahom nisu zastupljene u turističkim brošurama, a u kojima bilježi motive industrijske arhitekture s nasumičnom ljudskom prisutnošću. Pri promatranju Vijatovićevih suburbanih motiva, francuski kritičar Hervé Dubourjal umjesno citira Susan Sontag: 'Napušteni industrijski pogoni (…) nude jednaku ljepotu objektivu fotografskog aparata kao i crkve i pastoralni pejzaži.'

Nadalje, Dubourjal Vijatovićeve fotografije promatra kroz prizmu pokreta piktorijalizma, pokreta koji je krajem 19. stoljeća i početkom 20. stoljeća nastojao afirmirati fotografiju kao samodostatnu i neovisnu umjetničku praksu, a nastojao je pružiti autorsku interpretaciju zbilje, umjesto mehaničkog i dokumentarnog bilježenja.

Novi ciklus fotografija iz Trouvillea tako se može se smatrati posve organskim nastavkom umjetnikove poetike.