Frustriranosti, barem u nazivu umjetničke organizacije, više nema, jer su i Dora Ruždjak Podolski i Franka Perković postale etablirana imena više-manje urednom karijerom, ne samo režijskom. Ostaje im, međutim, želja da i dalje rade nešto izvan uobičajenih tokova i tako pokušaju promijeniti postojeće modele. Jedan od prvih primjera je produkcija predstave 'Dorothy Gale' prema tekstu Tomislava Zajeca na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti.

U suradnji 'Škole' i RUPER-a Dora Ruždjak Podolski postavila je Zajecov tekst ovjenčan nagradom Marin Držić još 2007. godine, koji međutim nikada nije dobio scensku priliku. Kako su poetičke i produkcijske postavke RUPER-a slične KUFER-ovim, pored brige za mlade i još nedovoljno vidljive izvođače i redatelje, nova umjetnička organizacija pazit će i na novu domaću dramu, kojoj vrata institucija baš i nisu otvorena, barem ne onoliko koliko bi se od male zemlje malog jezika očekivalo. Unatoč čak i izdašnoj subvenciji za kazališta koja postave tekstove s državnog natječaja za novi dramski tekst, dogodi se da neki od njih ipak nikada ne dođu do pozornice ili, poput Zajecovog, godinama čekaju u ladicama i zbornicima.

S druge strane, Tomislav Zajec je jedan od autora koji se ne može potužiti na neigranje jer u posljednjih nekoliko sezona bilo ga je od Dubrovačkih ljetnih igara, preko Dječjeg kazališta Dubrava, do Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Uglavnom u režiji onog drugog dijela RUPER-a, Franke Perković. Zajec je autor prepoznatljivog rukopisa, u kojem nije teško pronaći zajednički nazivnik ili nekoliko njih. Fragmentirana kolažna tehnika spajanja različitih dramskih situacija u smjesu kratkih rezova zgusnutih, nerijetko nedorečenih replika i ekstenzivnijih intimnih monologa, čine njegove drame eteričnim, a tragedija u pozadini, čiji se pravi obrisi polako otkrivaju, i mračno atmosferičnim. Zbog toga ga je i izuzetno teško kvalitetno igrati, jer zahtijeva punu koncentraciju i gledatelja i izvođača, no čak niti to ne garantira uspjeh. Vjerojatno je to i razlog zašto ga izbjegavaju i kazališta i redatelji, s izuzetkom Ru-Pera.

Dok Franka Perković iz Zajeca pokušavala izvući najbolje čistom glumačkom igrom i ambijentalnim postavom u razrušenom dubrovačkom hotelu u 'Spašenima' ili dvorištu Zagrebačkog plesnog centra s 'Trebalo bi prošetati psa', Dora Ruždjak Podolski na izazov je odgovorila drukčije. Doslovno je, naime, shvatila fragmentiranost prizora i 'filmičnost' autorovog pisma, pa je višeglasje 'Dorothy Gale' prostorno raspršila po različitim prostorima ADU i videom prenijela u središnju dvoranu. Publika zato ne hoda za predstavom, ali zato redateljica i organizatori imaju pune ruke posla u ovom 'kazalištu u kući' – uživo.

Izvođači su 'kućni', jer riječ je o jedinstvenoj suradnji studenata Filipa Vidovića, Luke Bulovića, Nikole Baće i Silvija Mumelaša s jedne, i zaposlenika ili honorarnih suradnika ADU poput Ivane Legati, Doris Šarić Kukuljice, Tomislava Rališa, Nikše Butijera, Nataše Kopeč i Silvija Vovka s druge strane. Iskra među svima njima je Roza Jurić u naslovnoj ulozi, suvremenom odjeku Dorothy iz Oza, koja i bez teksta spaja ovaj rašomon jedne sivestarske noći u tipično zajecovsku priču o oprostu i preživljavanju.

Iako predstava nije tehnički dorađena, njezin je značaj višestruk, jer osim što predstavlja suradnju visokoškolske ustanove s izvaninstitucionalnom umjetničkom organizacijom, ona predstavlja i drukčiji tip prožimanja različitih odsjeka ADU i umjetnika koji je pohađaju. Pored toga, ova filmska režija kazališta drukčiji je način čitanja ne samo Zajeca nego i svih onih koji ne pišu 'dobro skrojene komade'. Iako u domaćem institucionalnom kazalištu za takvu vrstu 'eksperimenta' još nema mjesta, ukoliko 'virus' krene sa Škole možda za nekoliko godina i bude.