Predstava 'Legenda o svetom Muhli' suvremenog dramatičara, scenarista i glazbenika Mate Matišića na sceni Kazališta Komedija oživjela je ruralni, primitivni, komični i groteskni svijet malog sela u Imotskoj krajini, u kojem je fratar Muhlo raznim manipuliranjem, laganjem i muljanjem tobože spasio suseljane i zauvijek im promijenio živote, a oni su ga potom proglasili svecem i njemu u čast selo nazvali njegovim imenom.

Taj Matišićev tekst inspiriran je Boccacciovim 'Decameronom' i u njemu se naš nagrađivani autor, poznat po svojim opsesivnim temama kao što su svijet mrtvih i svijet Crkve prilično slobodno i hrabro poigrava nabožnim žanrom srednjovjekovne legende. Međutim, ne staje na tome, nego se igra i pobožnošću svojih ruralnih, vrlo dovitljivih, komičnih likova, čija je svakodnevica s jedne strane nabijena putenošću, hedonizmom i seksom, a s druge omeđena vjerom. Tekst je praizveden 1988. godine u dubrovačkom Kazalištu Marina Držića i od tada je doživio samo nekoliko interpretacija, koje je kritika najčešće proglašavala provokativnim i subverzivnim.

Naime, u tekstu, kao i u Komedijinoj predstavi, prepliću se dva suprotna svijeta - realistično i fantastično, otvorenost seksualnim užicima i kršćanski svjetonazor, odnosno zarobljenost dogmama Crkve itd., etičko i neetičko te ovostrano i onostrano, što je izraženo kolopletom različitih i sumanutih motiva, od lažne oporuke, lažne smrti i začeća po Duhu Svetome, preko čarobnog napitka, grobokradica koji kradu prstenove pokojnicima te željeznih gaća nevinosti, sve do muškarca u trudovima, premještanja djeteta iz muškog u žensko tijelo i ukazanja anđela Gabrijela koji voli seks i novac te vuče konce i usmjerava radnju. U toj sveopćoj sprdačini demistificiraju se politika, hrvatstvo, manjine, ruralna sredina i njezine vrijednosti te krute stege, ratnička (braniteljska) hrabrost, Crkva, vjera i praznovjerje, svetost anđela i poštenje časnih sestara i fratara, dezerterstvo te općenito ljudske mane i slabosti.

Da bi tu sumanutu priču postavio na scenu, redatelj Zoran Mužić odlučio se za formu pučkog, zabavljačkog teatra, koji inače preferira i koji je u velikoj mjeri odredio njegov dosadašnji rad. On je uz pomoć scenografa Darka Bakliže, koji je u središte scene postavio sklepani kućerak sa zastorima, te raskošnih srednjovjekovnih kostima Sare Lovrić Caparin, među kojima se ističe tzv. pojas iliti gaće nevinosti, a slijedeći Matišićevu priču, stvorio dvosatnu gorku farsu (s pauzom) s elementima parodije, lakrdije i groteske, na trenutke zabavnu, provokativnu i duhovitu, a na trenutke dosadnjikavu, u kojoj se metodom 'izokrenutih' vrijednosti ismijava gotovo sve, posebno tobože neupitne vrijednosti Crkve i male društvene zajednice. Ipak, valja reći da je u predstavi najbolji Matišićev tekst mozaične strukture u kojem su primjetni ironija i autoironija, kao i zabavljanje, bez osude i eksplicitne kritike, na račun licemjerja, lakovjerja i praznovjerja te pokvarenosti i gluposti ljudskog roda.

Igra Komedijina ansambla bila je sigurna i kompaktna, u određenim interpretacijama karikaturalna. Filip Juričić je beskrajno smiješan u ulozi antijunaka fra Muhla, odnosno anđela Gabrijela, lukavog manipulatora, lažljivca i prevaranta, 'heroja' naših dana, koji pod izgovorom da pomaže svojoj pastvi intervenira u odnose svojih naivnih i praznovjernih suseljana i raznim lažima, spletkama te čak tzv. teološkim i pseudoznanstvenim teorijama manipulira njihovim životima s ciljem da dođe do vreća novca i zabranjenog seksa. On, poput Boccacciova fra Lorenza, priziva sve one današnje lukavce, bez obzira dolazili oni iz područja Crkve ili politike, koji koriste svoj položaj kako bi iskorištavajući druge priskrbili sebi dobit i korist.

Damir Lončar u ulozi križarskog ratnika Bogoslava na scenu donosi eruptivnu snagu i energiju, precizno i uvjerljivo oslikavajući sva lica tog nakaradnog i zabavnog lika, koji se preoblači u časnu sestru Magdalenu te bježi iz križarskog rata, a potom konačno, nakon još nekoliko peripetija i mijenjanja identiteta, ponovno postaje – Bogoslav. Jasna Palić Picukarić svoj lik supruge Amalije gradi na karikaturalnim gegovima temeljenim na potrazi za ključem koji bi je konačno oslobodio željeznih gaća nevinosti i omogućio životnim sokovima i erosu nesputan život. Također, dobro izražava razočaranje spoznajom o pravoj prirodi odnosa sa svojim ispovjednikom, koji joj zbog straha od kazne (Božje?) ne uzvraća osjećaje. Glupavog i naivnog Ferdinanda, koji sve oprašta te 'prosvijećen' boravkom u čistilištu dobiva dugo željenog sina, dobro utjelovljuje Ivica Zadro, dok Ivan Magud lik Tvrtka Trpimirovića, seoskog vlastelina i potomka obitelji grobokradica, koja se obogatila na pljačkanju grobova, igra s potrebnom dozom arogancije i sirovosti. Od ostalih istaknuo se Davor Svedružić kao fra Anđelko, koji je jedini kao glas razuma i pameti u tom općem rasulu ukazivao na nelogičnosti, praznovjerje i besmisao stanovnika sela.

Valja reći da je Matišić već ranije modificirao originalnu verziju drame iz 1988., izbacivši iz nje dio koji tu srednjovjekovnu priču povezuje sa socijalizmom, što danas ne bi polučilo onaj efekt kakav bi imalo u osamdesetima. A u ovoj verziji 'Legende o svetom Muhli' mogu se itekako pronaći paralelizmi između događaja u tom izmišljenom selu Dalmatinske zagore i naše svakodnevnice. Ne samo zbog lika Muhle, dakle jednog od petorice braće koji se sa sestrama Tugom i Bugom doselio u naše krajeve te zajedničkim snagama, istjeravši Avare, uspostavio vlast, nego i zbog vjerovanja i djelovanja tih antijunaka. Poanta je više nego očita: dovoljno je biti katolik ateist, kao što je bio fra Muhlo, koji laže i mulja, te slijediti njegov nauk i daleko ćete dogurati. Čak do beatifikacije! Dakle nema sankcija pa slobodno lažite, varajte, kršite zakone i sve će vam biti oprošteno! Jer svatko od sudionika ima neku korist, odnosno svoga zaštitnika na Zemlji ili na nebu – fra Muhlu ili svetog Muhlu.