Temeljena na istinitoj priči, ova drama Tadeusza Slobodzianeka, jednog od najvažnijih suvremenih poljskih dramatičara, govori o pogromu koji se 1941., na početku nacističke okupacije, dogodio u slikovitom poljskom mjestašcu Jedwabneu, kada su mjesni Židovi – po nekima njih čak 1.600, muškaraca, žena i djece – zatvoreni u štagalj i živi spaljeni, dok su ostali ubijeni na gradskome trgu. Tek je nekolicina židovskih stanovnika toga grada uspjela preživjeti, a masakr su predvodili njihovi dojučerašnji susjedi Poljaci katolici.

Iako su i poljske komunističke, te kasnije njemačke vlasti vodile istragu o ovom zločinu, o njemu se šire počelo raspravljati tek 2000. kada je američko-poljski povjesničar Jan T. Gross objavio opsežnu monografiju 'Susjedi', nakon čega je došlo do istrage koja je potvrdila istinu koja je šokirala Poljsku i dovela u pitanje uvriježeni narativ o holokaustu i ulozi Poljaka u njemu.

To je Tadeuszu Slobodzianeku poslužilo kao inspiracija za ovaj tekst, naizgled jednostavnoga sižea no vrlo kompleksne tematike, u kojemu se kroz priču o skupini ljudi, Poljaka katolika i Židova, školskih kolega koje prati kroz povijest većeg dijela 20. stoljeća, bavi složenom problematikom poljskoga antisemitizma i pitanjima kolektivne krivnje, istine koja naizgled nikoga ne zanima, te povijesti koju je nemoguće prosuđivati, promijeniti, a zapravo ni objasniti, pokazujući kako ništa nije crno-bijelo.

Međunarodno priznati dramatičar i redatelj, voditelj i umjetnički direktor Dramskog kazališta Gustaw Holoubek u Varšavi, Slobodzianek svoj tekst temelji na podacima prikupljenim iz povijesnih knjiga i novinskih napisa, kazališno transformiranima u duboko intimističku, potresnu priču koja kritički skicira hodogram dezintegracije ljudskosti iz koje se rađa ponavljajuća povijesna spirala zločina, sijući nasljeđe zla u kojemu nitko nije nevin.

'Naš razred' prva je poljska drama nagrađena prestižnom poljskom književnom nagradom Nike. Udruženje europskih kazališta European Theatre Convention proglasilo je ovaj tekst jednom od najvažnijih suvremenih europskih drama napisanih 2009.-2010.

Predstava počinje predstavljanjem dramskih lica, učenika 'Našeg razreda', vodeći nas u 1925. i vrijeme kada su oni još uvijek zaigrani školarci. Tijekom nešto manje od dva sata, Dora (Ivana Roščić), Zocha (Antonija Stanišić Šperanda), Rachelka (Natalija Đorđević), Jakub (Ivan Grčić), Rysiek (Hrvoje Klobučar), Menachem (Janko Rakoš), Zygmunt (Filip Križan), Heniek (Ivica Pucar) i Wladek (Enes Vejzović) proći će niz transformacija, pokazujući kako velika povijest utječe na sudbine tzv. malih ljudi, taksativno nas provodeći kroz ključne prekretnice, počevši od smrti maršala Pilsudskog 1935., preko dolaska Sovjeta 1939., do 1941. i nacističke okupacije, kada duboko ukorijenjeni antisemitizam erumpira nasiljem, silovanjima, ubojstvima i mučenjima, s kulminacijom u pogromu.

Slobodzianekovi su likovi utjelovljenje traume, duhovi prošlosti ustali ispričati jezivu priču o strašnoj strani povijesti, povijesti koja je i sada aktualna, jer svršetak rata ne znači i prestanak nasilja i mržnje – njihove nas priče vode redom kroz desetljeća koja su uslijedila, u zastrašujuće upozoravajućoj i napetoj predstavi koja razotkriva mehanizme perpetuiranja zločina.

Na jednostavnoj sceni opremljenoj školskim klupama koje po potrebi služe za proizvodnju muklih, teških, upozoravajućih zvukova, učionica postaje uznemirujuća metafora zajednice mračnih sjećanja.