Godina u kojoj se obilježava stota obljetnica rođenja jednog od najvažnijih hrvatskih pisaca 20. stoljeća, Ranka Marinkovića, neće proći bez novih inscenacija njegovih djela. Cinik i majstor stila rođen je 22. veljače 1913. na Visu, što ga je odredilo na mnoge načine, a sažeto je u nadimku Viški Voltaire. Kako njegove drame i proza žive danas, pokazat će u sljedećim mjesecima Hrvatska narodna kazališta u Zagrebu, Varaždinu i Šibeniku te Istarsko narodno kazalište – Gradsko kazalište Pula i Teatar &TD. Veliku obljetnicu iskoristili su i domaći kulturni gastarbajteri, pa će Marinkovićeva 'Glorija' zaigrati i u Londonu
Drama zagrebačkog HNK za stoti rođendan njezinog nekadašnjeg direktora nije odlučila postaviti jednu od više ili manje poznatih drama ili adaptacija romana, nego je pozvala tri redateljska imena mlađe generacije da sami, uz pomoć svojih dramaturga, ispitaju svoj odnos prema Marinkovićevu djelu. Triptih pod naslovom 'U znaku vage', posuđenom od novele koja na kraju nije ušla u motivski ciklus nijedne od tri jednočinke u režiji Helene Petković, Olje Lozice i Ivana Plazibata, premijerno igra 22. veljače.
S obzirom da su sve troje redatelja porijeklom 's mora', njihov odnos prema Marinkovićevoj prozi, jer bavili su u pravilu njegovim pripovijetkama, ima zajednički nazivnik u odnosu prema Mediteranu i svemu što on znači – od kulture do mentaliteta – čak i kad se more više ne vidi niti čuje.
Helena Petković je uz pomoć dramaturginje Ane Tonković Dolenčić 'mračnu stranu Mediterana' pronašla u noveli 'Karneval', dok je za Ivana Plazibata pripovijetku 'Prah', također jednu iz kultne zbirke 'Ruke', u pravu obiteljsku sagu viđenu očima njezinog posljednjeg člana raspisao Tomislav Zajec.
Oba pristupa odabrani materijal proširuju i interpretiraju na nov način, ali najdalje su u tome, barem sudeći o najavi, otišli Olja Lozica i njezin, u posljednje vrijeme stalni dramaturški suradnik Luka Botić. Njihov, posljednji dio trodijelne predstave 'U znaku vage' bazira se na motivima iz čak šest novela, ali preko provodnog lika tematiziraju jednu od konstanti Marinkovićevog opusa – poniženje.
Zbog velikog zamaha ovog zanimljivo zamišljenog projekta, u njemu igra gotovo cijeli ansambl Drame zagrebačkog HNK, od prvaka do onih koje se i ne vidi tako često na pozornici.
'Karneval' nose Siniša Popović i Goran Grgić, 'Prah' Milan Pleština, a dok u trećem dijelu glume, između ostalih, Zvonimir Zoričić, Dušan Gojić i Dušan Bućan. U autorskim timovima jedino su oblikovatelj svjetla Deni Šesnić i scenograf Igor Vasiljev konstanta, dok glazbu potpisuju Frano Đurović i Matko Botić, pokret Blaženka Kovač i Maja Marjančić, a kostime Petra Dančević, Matea Pasarić i Mario Leko. Nakon premijere 22. veljače u 19 sati, prva repriza na rasporedu je 25. veljače.
Stoti rođendan Ranka Marinkovića proslavit će se kazališno i na Visu jer produkcija Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu 'Ruke po Ranku' imat će premijeru 22. veljače upravo na piščevom rodnom otoku.
Dramaturginja Vesna Kosec Torjanac od šest novela iz 'Ruku' stvorila je materijal koji će u režiji Dubravka Torjanca izvesti Sunčana Zelenika Konjević, Katarina Arbanas i Goran Guksić. Uz živu glazbu Petra Eldana na glasoviru, služeći se različitim scenskim tehnikama poput teatra sjena, crnog teatra, projekcija, lutkarske animacije i drugih, 'Ruke po Ranku' će varaždinsku premijeru imati na maloj pozornici Rogoz tamošnjeg HNK 1. ožujka.
Autorskim obradama djela Ranka Marinkovića na domaćim pozornicama tu nije kraj. U Teatru &TD redatelj Saša Božić za travanj priprema dramatizaciju romana 'Kiklop' s Natašom Dangubić u glavnoj, ali ne i naslovnoj ulozi.
Božić je prošlosezonskom uspješnicom u istom kazalištu počeo svojevrsni marinkovićevski niz i najavio godinu obljetnice svojom 'cirkuskom Glorijom', kad je najpoznatijoj drami ovog autora dao poseban scenski pokret baziran na jogi i cirkuskim vještinama, želeći tako pojačati onaj drugi kraj osovine Crkva-Cirkus zbog kojeg je ta drama danas jednako zanimljiva kao i u vrijeme praizvedbe sredinom 1950-ih. 'Kiklop', vjerojatno najvažniji Marinkovićev roman i jedan od 'stožernih' novije hrvatske književnosti, dramatiziran je samo jedanput, 1976. kad ga je u zagrebačkom HNK postavio Kosta Spaić. Božića je zanimalo kako ga se danas može pročitati, pogotovo nakon iskustava s 'Glorijom', pa će nova predstava u smislu scenskog jezika nastaviti tamo gdje je prošla stala, što je razlog i zašto Nataša Dangubić igra Melkiora Tresića.
Ostale inscenacije u godini Ranka Marinkovića bit će nešto klasičnije u postupku. U ožujku bi u Istarskom narodnom kazalištu u Puli, u suradnji s varaždinskim HNK, trebala zaigrati 'Glorija' u režiji Damira Zlatara Freya.
Naslovnu ulogu igra Helena Minić, njezin otac bit će Mijo Pavelko, Don Jere Ivica Pucar, a Don Zane Marinko Prga. Iako je u tom komadu primarna sudbina one po kojoj se i zove, redatelju Zoranu Mužiću koji svoju viziju 'Glorije' u Hrvatskom narodnom kazalištu Šibenik priprema za premijeru 11. travnja, jednako je važna i muka mladog svećenika.
U nimalo lakoj psihološkoj igri zamjene autoriteta kojima se pojedinac ne može do kraja posvetiti, gube i Glorija/Magdalena/Jagoda, ali i Don Jere, pa će Mužić svoje viđenje ovog komada predstaviti kao nepotrebnu žrtvu mladih ljudi. Zato je za glavne uloge i izabrao dvoje tek završenih studenata zagrebačke Akademije dramske umjetnosti koji su rodom iz Šibenika i žele se u njega vratiti – Franku Klarić i Jakova Bilića.
Na koncu, stota obljetnica mogla bi Marinkovićevo djelo odvesti u London. Najkasnije do studenoga, tvrdi hrvatski glumac s tamošnjom adresom Filip Krenus koji je i voditelj projekta kao i prevoditelj komada, 'Glorija' će zaigrati i na engleskom u jednom od londonskih kazališta. Kao univerzalna drama koja funkcionira bez, ili čak i protiv svakog stereotipa o regionalnim kulturama i politikama, 'Glorija' je već zainteresirala britanske kazalištarce koji se pitaju kako i ranije nisu čuli za nju ili njezinog autora. Možda je okrugla godišnjica rođenja autora pravo vrijeme da i malo šire okruženje njegovo djelo čuje i – vidi.
