Prisjećanje na 2002. kad je Godspeed You! Black Emperor po prvi puta svirao u Zagrebu danas izgleda kao prolazak kroz portal u drugu dimenziju. Post-rock je tada bio na vrhuncu, a montrealski anarho-skvoterski kolektiv za glazbu je predstavljao ono što je Naomi Klein bila za pisanu riječ – glasnogovornika nadolazeće kataklizme te ljevičarske vjere u solidarnost i društvenu pravdu kao posljednjeg bastiona obrane. Na lokalnom, pak, planu zagrebačkim klubovima KSET i Pauk defilirala je krema tadašnje globalne underground scene, a (naročito) kanadski bendovi nadmetali su se u sljubljivanju s lokalnom publikom.

Sedamnaest godina kasnije, malo toga je ostalo isto. Onodobni post rock je uslijed manjka inventivnosti uglavnom završio na smetlištu žanrovske povijesti, a malo koji izvođač iz tog vremena uspio se prilagoditi i oduprijeti zubu vremena. Koncertna ponuda sve rjeđe nam donese neko aktualno i inovativno ime, a o solidarnosti, društvenoj pravdi i politički angažiranoj glazbi bolje da i ne počinjemo.

Zbog svega toga potpuno je prikladno da oproštajni koncert u organizaciji Žednog uha, promoterske institucije koja nam je omogućila taj lokalni privid bolje prošlosti, bude upravo Godspeed You! Black Emperor, čija sljedba je od tada višestruko narasla, a da se pritom gotovo nimalo nisu promijenili.

Kanadska devetorka, naime, i dalje počinje koncert višeminutnim uštimavanjem, sjedeći i stojeći u jednako kružnom rasporedu kao i 2002., pod gotovo nepostojećom rasvjetom i uz pozadinsko svjetlo gotovo identičnih projekcija s analognog, 16-milimetarskog filma. Nedugo zatim, uskovitla se prepoznatljivi uragan dupliciranih gitara, baseva, bubnjeva i gudačkih instrumenata po imenu 'Hope Drone', koncertni favorit koji fanovi već godinama raspačavaju po internetu iako nema službenu studijsku verziju.

U naredna dva sata, u kojih će stati sedam pjesama, kovitlaci buke i epskih apokaliptičnih himni zapljuskivat će vas jednako kao i vizualne senzacije, među kojima dominiraju nedovršene, ogoljene građevine i prizori antisistemskih prosvjeda s američkih ulica, ali i scene sa skupova omraženih alt-right skupina.

Ako tražimo nekakvu razliku u odnosu na 'stari' Godspeed, naći ćemo je po sredini koncerta, u bloku tema s posljednjeg albuma 'Luciferian Towers', kad će im se na pozornici pridružiti ekstatična norveška saksofonistica Matte Rasmussen, koja bučnu kanonadu obogaćuje divljačkim free jazz solažama. Vrhunac koncerta ipak je filmična 'The Sad Mafioso', morriconeovska elegija koja šalje tisuće žmaraca niz kralježnicu i prigodnim krešendom završava dvosatnu zvukovnu terapiju.

Godspeed You! Black Emperor i Žedno uho u petak navečer su tako simbolično zatvorili krug, unisono nam poručivši da nepokolebljivo stoje iza svega što predstavljaju. Gledano po mjerilima današnjeg svijeta, spoj anarhističkog političkog angažmana i audio-vizualnog brutalizma djeluje kao da dolazi iz neke paralelne i nepoznate dimenzije. No, prizor tinejdžerice s bojom kose nalik Billie Eilish i dugokosog tinejdžera s majicom King Crimson kako držeći se za ruke hipnotizirano upijaju koncert uvjerio me je da apokalipsa ipak neće tako brzo. A i ako dođe, imat će tko počistiti za nama na zgarištu.