U drami stvaranoj tijekom zime 1901/1902. utemeljitelj književnog socrealizma opisuje život siromašnih ljudi kojima se sudbine isprepliću u bijednom prenoćištu na obali rijeke. Njihove želje, snovi i posve svakodnevne brige kotrljaju se u bijednim izbama u kojima životare ljudi zaboravljeni od društva.

'Iako su gurnuti na društvenu marginu, a njihove su emocije ogoljene do naturalizma, ljudi s dna Maksima Gorkog nisu zaboravili na temeljna ljudska pitanja: što smo, kakvi smo jedni prema drugima, gdje su snovi koje smo sanjali, te što činiti u društvu koje gazi one što ne trče u krdu. Ljudska empatija, odnos prema religiji, odnos prema smrti, novcu i ljubavi samo su neke teme tog velikog dramskog djela koje postaje sve aktualnije i aktualnije, bolno nas podsjećajući da je razmak između prividnog blagostanja i sveopćeg siromaštva zapravo vrlo malen', stoji u najavi predstave.

Ansambl predstave čine Pjer Meničanin u ulozi gazde prenoćišta Mihajla Ivanova Kostiljeva, Daria Lorenci Flatz je njegova žena Vasiljisa Karpovna, Lana Barić njena sestra Nataša, te Siniša Popović (Medvjedjev, njihov ujak, policajac), Leon Lučev (Vaska Pepel), Dušan Bućan (bravar Klješč Andrej Mitrič), Iva Mihalić (njegova žena Ana), Ana Begić (djevojka Nastja), Mirta Zečević (prodavačica uštipaka Kvašnja), Nikša Kušelj (krojač kapa Bubnov), Goran Grgić (Barun), Zvonimir Zoričić (putnik namjernik Luka), Milan Pleština (Satin), Bogdan Diklić (Glumac), Ivan Glowatzky (obućar Aljoška) i Vanja Matujec kao Prosjakinja.

Prijevod potpisuje Borislav Mrkšić, redakciju prijevoda, adaptaciju teksta i dramaturgiju Željka Udovičić Pleština. Scenograf je Lorenzo Banci, kostimograf Leo Kulaš, skladatelj Ljupčo Konstantinov, a oblikovateljice svjetla Željka Fabijanić Šaravanja i Vesna Kolarec.