Na Zagreb Film Festivalu hrvatska publika premijerno će moći pogledati dokumentarni film 'Goli' (Factum) s kojim je ovog ljeta autorica Tiha K. Gudac pobijedila na Sarajevo Film Festivalu. Premda je film zasad vidjela tek sarajevska i publika prizrenskog DokuFesta, autorica kaže da je on nakon kontakta s publikom za nju poprimio jedan oblik oslobađanja od tereta šutnje u obitelji.

Iznenadilo me to da ste tek preko novinskog članka povezali da je cijeli krug obiteljskih prijatelja bio na Golom otoku s vašim djedom, a o čemu se doma nije pričalo. Kako ste reagirali?
Znala sam da je dida bio u zatvoru koji se zvao Goli otok, ali to je gotovo sve što sam saznala za njegova života, jer o Golom otoku se u društvu i u obitelji golootočana nije razgovaralo.

Vera Winter, njezin pokojni muž Gabrijel i Alfred Pal bili su bliski prijatelji mojih dide i bake 'oduvijek', bili su bili onakvi prijatelji kakve imaju mnoge obitelji - dolazili su na kartanje, na ručkove. Nekako nikada nismo ulazili u povijest tih odnosa, sve do trenutka u kojem sam iz novinskog članka, koji je izašao prije šest godina, saznala da su svi oni zapravo bili na Golom otoku. Tek tada sam preko njih našla način da saznam istinu o našoj obiteljskoj povijesti. Reakcija na to otkriće je film.

Goli otok je velika nerazriješena tragedija bivšeg sustava, ali tih je tragedija bilo više na ovom području, a s druge strane i izvan povijesnih okolnosti svaka obitelj ima neke svoje terete - veće ili manje. Uzimajući u obzir upravo dosadašnje iskustvo razgovora s publikom nakon projekcija, mislim da moj film dotiče sve te razine koje često ostaju netaknute jer ih je teško izgovoriti.

Razgovarate li sada više o povijesti obitelji sa svojima i je li svima nekako laknulo?
Mislim da su proces snimanja i sam film najintenzivniji razgovor koji smo mogli imati. Tek kroz razgovor s više ljudi uspjela sam spojiti puzzle o tome što je Goli otok i u čemu je njegovo značenje. Stoga mislim da je tek gledanjem završenog filma nekako zaokružen taj razgovor u našoj obitelji. Ne mogu govoriti za druge, ali meni je rasvjetljavanje povijesti bilo potrebno da bih razumjela i prihvatila neke realnosti. Prihvaćanje je jako važna stvar za kojom tragam kroz film.

Rad na filmu trajao je šest godina. Na koje prepreke ste nailazili baveći se obiteljskom temom?
Imali smo oko 120 sati materijala, a završen film ima oko 700 rezova - ako uzmemo u obzir to da je svaki promišljan i mijenjan barem 10 puta, to je barem 7.000 donesenih odluka. Mislila sam da nikad nećemo završiti, a većina mojih prijatelja počela se slagati sa mnom.

Mislim da su obiteljske teme specifične po tome što je autor neizbježno emotivno vezan uz priču i likove. S druge strane, tu je također odgovornost prema protagonistima koji su u tom slučaju tvoja obitelj s kojom ćeš nastaviti živjeti nakon što završiš film. Moj intimni osjećaj tijekom rada na filmu bio je da povjerenje koje su mi ukazali ljudi koje najviše volim trebam uzvratiti poštovanjem i razinom diskrecije koju smatram da bi i oni željeli u trenutku kada njihovi životi postaju dio filma koji je javno djelo. Bilo mi je važno da prije premijere svi koji su u njemu sudjelovali vide film i odobre ga; to nije uobičajen proces i smatram da u drugačijim slučajevima ne treba biti tako. Film je često veći od života, ali meni se čini da u ovom slučaju život i film trebaju biti jednako veliki.

Iako je riječ o vrlo intimnom filmu s obiteljskom pričom, neminovno ga gledamo i kroz naočale politike. Mislite li da bi vaša obiteljska priča mogla biti predmetom političkih manipulacija?
Nekoliko puta sam naglasila da nije riječ o političkom filmu, upravo zato što ne želim da moj film bude dio političkih manipulacija, ali i zato što je sadržaj filma zaista minimalno politički. Film prati životnu priču jednog čovjeka, njegove obitelji i najbližih prijatelja. Ti ljudi nikada nisu bili politički aktivni, no politički sustav i uređenje u kojem su živjeli dobrano su narušili njihove živote. Nažalost.

Vjerujem da će nakon gledanja svi zaključiti da je 'Goli' ipak priča o čovjeku – o biću koje s jedne strane u svojoj slobodnoj volji ponekad odlučuje uništavati drugog čovjeka, a s druge pak strane o biću koje ima nevjerojatnu sposobnost da preživi, izdigne se iznad boli, gradi nov život i voli.

Nedavno je objavljen natječaj za koncesiju. Mislite li da bi Goli otok trebao postati memorijalni centar?
Mislim da je Goli otok odavno trebao postati memorijalni centar. Nakon rada na filmu nemam snage za aktivizam, ali razumijem i podupirem one koji se bore za Spomen-područje Goli otok. Ono što ne razumijem i što me duboko obeshrabruje je sustav koji, unutar neke suvremene Europe, i danas žrtve totalitarnog režima dovodi do situacije da se moraju boriti za svoja prava i za svijest društva o važnosti kolektivne prošlosti.

Goli otok je jedina lokacija u Hrvatskoj koja je nevidljiva na Google Maps; ne razumijem zašto taj logor ima status 'nevidljivog'. Slažem se s tvrdnjom da društva koja ne poznaju svoju prošlost i ne suočavaju se s njom ne mogu napredovati. Goli otok je bio pakao na zemlji, golootočki kamen doslovno je izmiješan s komadićima ljudskih kosti, a na takvim mjestima ne grade se hoteli.

Ono što me najviše zaintrigiralo jest to koliko je film napet i emotivan, iako se bazira na nekoliko snažnih intervjua koji se provlače kroz cijeli film, međutim nikada ne dosade.

Čim sam saznala da su i oni preživjeli Goli otok, snimili smo svjedočanstvo tete Vere i strica Pala, a to je prvi snimljeni materijal nakon kojeg je krenulo pravo istraživanje. Pored moje naracije u offu i nekoliko scena, velik dio filma zaista nose intervjui koji su po meni bili najbolja forma za iznošenje tako intimnih svjedočanstava. Ipak, usuđujem se reći da film ne ostavlja dojam stila talking head upravo zbog dugotrajne i precizne montaže. Montažer i ja smo povrh, u pravo vrijeme i na pravom mjestu, izgovorene riječi nastojali izgradili specifičan vizualan jezik koji će doprinijeti izgradnji priče. Velika je sreća u tome što imamo opsežnu obiteljsku arhivu i ogromnu količinu fotografija koje je snimio moj otac i njegovi prijatelji iz mladosti - danas istaknuti fotografi - a bez njihovog umjetničkog doprinosa ovakav film ne bi bio moguć.

Hoćete li se nastaviti baviti režijom ili produkcijom?
Nastavljam se baviti režijom i produkcijom i ne mislim da jedno treba isključivati drugo jer na filmu se ionako sva 'sektorska' znanja međusobno nadopunjuju. Činjenica da nisam studirala režiju, nego produkciju, u meni izaziva neki osjećaj strahopoštovanja i svijest o tome da još puno moram naučiti. To je dobar poticaj za kretanje naprijed, vidjet ćemo kamo.

Sljedeće što radite je projekt Ne_Vidljivo? O čemu se radi?
'Ne_Vidljivo' je kratki dokumentarno-animirani film koji sam razvijala u sklopu programa AniDox na visokoj školi za animaciju u Viborgu u Danskoj. Nakon ovog filma zbog potrebe da mi sljedeći film bude nešto sasvim vedro umalo sam pala u kič, ali čim sam počela razgovarati s prijateljem Josipom, glavnim protagonistom filma 'Ne_Vidljivo', moje ružičaste naočale dobile su debelu patinu realnosti. Iz te pozicije 'Ne_Vidljivo' je priča o ljepoti života. Nadam se da će biti ispričana.