U izdanju Teatra Rugantino i Školske knjige upravo je iz tiska izašla monografija 'Hod po rubu, s Ivicom' o velikom hrvatskom glumcu Ivici Vidoviću. Na njoj je godinama neumorno radila njegova suradnica i životna partnerica Gordana Gadžić, glumica i producentica koja ovim povodom u velikom intervjuu za tportal otkriva koja ju je Ivičina uloga najdublje dirnula, zašto se početkom devedesetih sa suprugom odlučila iz rodnog Beograda preseliti u Zagreb, kako je preživjela netoleranciju, odbacivanje i medijsku hajku koje su joj slijedile te kako već dvadeset godina uspijeva voditi privatno kazalište u Hrvatskoj. Osvrnula se i svoje blistave glumačke početke te na uspjehe svoje dvoje djece, sina Filipa, koji je također glumac, zapažen prije svega u naslovnoj ulozi predstave 'Ciganin, ali najljepši', te kćerke Ane, koja studira filmsku produkciju.

Zašto ste monografiju nazvali 'Hod po rubu, s Ivicom'?

Više je razloga. Ivica je dobar dio svog glumačkog života oživljavao ljude s ruba. Volio ih je i nikad im nije sudio, što je publika osjetila te je glumeći takve uloge postao njezin miljenik. To je jedan od važnih razloga. Drugi je taj da Ivica kao osoba nije volio biti u centru zbivanja, njegova je pozicija bila da promatra život i ljude iz kuta, s ruba. I najzad, u još konkretnijem smislu, značajan dio našeg zajedničkog života proveo je u hard rubnoj situaciji koja je kasnije evoluirala u light rubnu, odnosno svojevrsnu marginalizaciju koja je trajala praktično do kraja njegova života.

Na monografiji ste godinama radili i prikupili gomilu materijala. Kako ste na koncu strukturirali knjigu?

Podjednako sam se bavila kazalištem, filmom i televizijom i to ne samo na hrvatskom, već na cjelokupnom kulturnom prostoru bivše Jugoslavije, na kojem je Ivica ostvario neizbrisiv trag. No nisam je strukturirala po medijskom ključu, već kronološki. Stekavši uvid u Ivičinu polustoljetnu karijeru shvatila sam da ju ne treba uguravati u obrasce medijskih podjela. Takvim inovativnim pristupom monografskoj formi uspjela sam u pozadini priče o jedinstvenom glumačkom velikanu svjedočiti i o vremenu, kulturnim politikama i njihovim protagonistima, kazališnoj i filmskoj povijesti i običajima, kako Zagreba, Hrvatske tako i cijele bivše države. Monografija je bogata i opsežna, na čak 504 stranice, s impresivnom arhivskom građom i više od 800 vizuala – fotografija, dokumenata, programskih knjižica, plakata, memorabilija... Ivičine ključne uloge predstavila sam raskošno, tekstualno i fotografski, kroz eseje, kritike, komentare publike, intervjue, memorabilije te zabilježila ukupno njegovu čak 221 ulogu!

Od svih njih, koja vam je Ivičina uloga možda najvažnija i za koju vam se čini da je u nju najprirodnije ušao?

Volim puno njegovih uloga, ali nekako sam najdublje doživjela onu u filmu 'Zaseda' Živojina Pavlovića iz 1969. Iz vremena je kad se nas dvoje nismo ni poznavali, a gledala sam je u Beogradu, 15 godina nakon što je snimljena. Svi smo kasnili u gledanju jer je film bio bunkeriran. I zaista me mnogo obilježio ne samo jer sam bila zadivljena Ivicom u glumačkom smislu, nego i jer me njegova uloga dirnula i u najdubljem ljudskom smislu. U 'Zasedi' se Ivica praktički vinuo u zvijezde jer iako je film čitavih 15 godina bio maknut pa ga šira publika nije mogla vidjeti, kritika i režiseri su ga vidjeli. To je bilo dovoljno.

Za koje njegove uloge vjerujete da su nepošteno zanemarene u odnosu na neke druge, koje se u njegovu kontekstu redovito spominje?

Zapravo je to slučaj s čitavim Ivičinim filmskim opusom od 1969. do 1975. Primjerice, 'Idu dani' Fadila Hadžića iz 1970., a on je za sve pojam čovjeka koji je radio lagane komedije. Taj je film nešto sasvim deseto, apsurdan, bez ikakve radnje i po uzoru na nijemi film. Ivica je tu veličanstveno igrao, volio je mimu, toga mu nikad nije bilo dosta i drago mi je da je imao priliku da to ostane zabilježeno na platnu, a da ne ode samo s kazalištem, u sjećanja. Od kasnijih filmova obožavam 'Ritam zločina' jer je to ta vrsta uloge u kojoj je Ivica do dana današnjeg u hrvatskom glumištu nezamjenjiv, u kojoj je cijelo vrijeme pasivan protagonist koji na taj način nosi priču. Takvo nešto se ne da glumiti, nešto mora biti iza toga, u karakteru čovjeka. Slično je i s kazalištem, primjerice, s ulogom u predstavi 'Gospodar sjena', koju nisam gledala, ali imam snimku. Imamo dva lica, Peru Kvrgića i Ivicu, pri čemu je Pero eksplozivan, ekstrovertan, baš jako glumstven, dok je Ivica praktično stalno defenzivan i jedan te isti. Bez obzira na to, glatko parira Peri i sve nagrade koje su osvajali za taj komad njih dvojica su ravnopravno osvajali. Mada je, kad vidiš na papiru, Ivičin zadatak bio neusporedivo nezahvalniji. Baš sam razmišljala što bih napravila da me zapala takva uloga, kako bih to odradila. Rijetko koji glumac to može izdržati, od početka do kraja biti u pasivnoj ulozi. To je na osobnosti, na čovjeku koji nema problem s egom.

U sklopu promocije monografije u Kinu Tuškanac prikazuju se njegovi nezaboravni filmovi po vašem izboru. Među njima je i 'Čovjek koji je volio sprovode' Zorana Tadića iz 1981., zahvaljujući kojemu ste se i upoznali s vašim kasnijim suprugom. Čime vas je Ivica privukao?

Upoznali smo se na glumačkim probama toga filma, nešto prije samoga snimanja. I iako sam Ivicu voljela i poštovala kao glumca, nije tu bilo neke posebne fascinacije. No s druge strane treba priznati da ni on nije bio oduševljen Tadićevim izborom glavne junakinje, za što ga je uskoro, prema riječima samoga redatelja, stigla odgovarajuća i sasvim primjerena kazna. Ivica je bio jednostavan i istinit čovjek, ustrajan i tvrdoglav, duhovit, tužan i nježan. Ali prije svega istinit. Veliki je on bio gospodin kao partner, a i inače, čudesno jedno biće... muškarac kakvog nema više.

Za njega je, kako ste rekli, gluma bila poziv, a ne zanimanje. A vama?

Ne. Ja sam mogla raditi i druge stvari. Nije mi bila isključiva misija da moram biti glumica. U glumu sam ušla spontano, zapravo preko knjige jer sam odmalena bila jako vezana za književnost. Često sam na školskim priredbama recitirala, čitala ulomke, što se ljudima jako sviđalo pa sam pomislila da možda imam talenta za to. Nisam imala nikakvog amaterskog glumačkog iskustva, kao što ga je imao Ivica koji je glumio još kao dječak. Ja sam jednostavno odlučila probati s time i na razgovoru na Akademiji profesor me u komisiji pitao zašto sam u biografiji napisala da je to moj prvi i posljednji pokušaj da upadnem na glumu. Rekla sam da vjerujem da se talent mora odmah prepoznati i da oko toga ne bi trebalo biti dvojbi, na što mi je on uzvratio da zašto bih ja vjerovala više njima nego sebi. Bio mi je to odgovor u pleksus za cijeli život. Jer, dakako, i oni su griješili. Mirjana Karanović je na našu akademiju primljena iz trećeg puta, primjerice, a ima još takvih slučajeva. Ali to je bio taj moj tadašnji stav. Ako s ovim ne upali, onda mogu i to ili to, a možda i ono. U opciji su bili i jezici i književnost. Mogla sam birati, ali u svakom slučaju nisam znala što bih točno.

Kako danas gledate na svoj izbor glume kao profesije?

I dalje volim glumu i nisam se u tome potrošila. I dalje se tu kriju neki trenuci najvećeg zadovoljstva, ali ono što je u glumi užasno jest da potpuno ovisiš o društvu i vremenu. A ja nikako ne volim biti ovisna. Moja je priroda skroz drugačija. Ivica je i tu bio mekši sto puta. On bi svoj križ prihvatio kao nešto što je tako i nekako s time petljao, a mene sve to oduvijek užasno boli.

Glumačka karijera u Beogradu, prije nego ste se preselili u Hrvatsku, trajala vam je deset godina. Što pamtite kao najveće izazove iz toga vremena?

Moja beogradska karijera trajala je dvostruko kraće nego zagrebačka i ima baš pristojnu bilancu: dvadesetak filmova, oko 35 kazališnih predstava, nekolicina televizijskih drama i filmova, zatim zabavnih emisija itd. Što se tiče kazališta, dvije velike uloge sam radila s Miroslavom Belovićem - on je ona stara redateljska škola, u najboljem smislu te riječi, za mladu glumicu itekako korisna suradnja, pa glumac i režiser Zoran Ratković - volim redatelje pokraj kojih se osjećam slobodno, a s njim sam radila tri predstave i imala vrlo ugodno iskustvo, zatim Zlatko Sviben, težak i zahtjevan redatelj, pa Slobodan Unkovski - imala sam odličnu epizodnu ulogu u predstavi koja je bila događaj sezone... Na filmu sam vrlo lijepo i uspješno surađivala s Mišom Radivojevićem, Miroslavom Lekićem, Brankom Baletićem, Goranom Markovićem - čovjekom s kojim je bilo nevjerojatno jednostavno dolaziti do izvrsnog rezultata. Upravo su mi uloge u njegovim filmovima otvorile vrata hrvatske kinematografije, i to direktno najboljima, Goliku i Tadiću. I sve se to događalo u mojih prvih deset profesionalnih godina.

Koja vam je bila prva uloga? I uopće, koja vam se vaša uloga danas čini najvažnijom?

Poslije završetka studija glumila sam u gotovo svim beogradskim kazalištima, a od uloga bih izdvojila Titaniju u 'Snu ljetne noći', Simonidu u 'Kraljevoj jeseni', za koju sam dobila nagradu za najbolju glumicu na Susretima Joakim Vujić, potom Lady Macbeth u 'Macbethu', Ljepoticu u 'Ljepotici i zvijeri', koja mi je donijela godišnju nagradu Gita Predić Nušić Pozorišta Boško Buha... Filmsku karijeru počela sam 1981. u 'Dečku koji obećava', a od ostalih uloga na filmu istaknula bih one u 'Stepenicama za nebo', 'Šest dana juna', 'Već viđenom', 'Vili orhideji', 'Uvijek spremnim ženama', 'Konjaniku', 'Welcome to Sarajevo', 'Urnebesnoj tragediji'...

Beograd ste napustili 1992., već se bio rodio vaš sin Filip. Slijedile su zaista teške godine za vas i Ivicu, najprije u Dubrovniku, potom u Zagrebu. Kako ste se odlučili na preseljenje?

Zbog ljubavi prema Ivici i želje da sačuvam našu malu, tada tročlanu, obitelj preselila sam se u Zagreb 1992. Vidite, ja sam došla u Hrvatsku - u ime obitelji. Zatim smo otišli u Dubrovnik, u kojem smo oboje bili pozvani da glumimo u Kazalištu Marina Držića. Ubrzo smo ga, zbog netolerancije i medijske hajke, bili prisiljeni napustiti. Vratili smo se u Zagreb i usprkos svemu odlučili ostati ovdje zajedno. Malo je uloga u to vrijeme bilo za Ivicu, a ja uopće nisam glumila. Iz nekog razloga, rekla bih prije svega zbog mog podrijetla, ja ustvari ovdje nikada nisam bila stvarno prihvaćena. I to upravo u onoj mikrosredini koja mi prirodno pripada, a to je hrvatsko glumište. Frustracije tom činjenicom su ozbiljne i trajne. No usprkos svemu ja danas osjećam i veliko zadovoljstvo. Pokazala sam samoj sebi da imam veliku snagu, preživjela sam kao glumica (invalidno, ali ipak preživjela), već dvadeset godina uspješno vodim vlastito kazalište... preživjela sam kao osoba, sačuvala sam obitelj, imam zdravu, vrijednu, lijepu i darovitu djecu. Nije to baš malo postignuće.

Jeste li tih ranih devedesetih ikada razmišljali o ostanku u Beogradu s Ivicom i Filipom?

Bilo je nekoliko komparativnih prednosti Beograda. Imali smo stan, koji ovdje nismo imali, Ivica bi tamo odmah dobio posao, ja ga ovdje nisam dobila. Odnosno, jesam, pa su nas protjerali. Ali ništa od toga i nije bilo bitno. Suština stvari bila je da bi Ivica svisnuo da smo ostali, ne bi se mogao nositi s time da ga se smatra definitivnim izdajnikom, što bi se zbog prirode tadašnjeg rata neminovno dogodilo. Tako da ostanak u Beogradu nije ni bio opcija, bilo je to jasno do te mjere da o tome nismo čak ni razgovarali.

Je li u Hrvatskoj, pored onih kojih su vas se šutke odrekli, bilo nekih koji su ipak stali uz vas i Ivicu?

Javno ne, a trebalo je tako. Od toga da nam netko podršku izražava šapćući nam na uho nije bilo koristi. Javna, otvorena podrška je u svakom slučaju izostala. Ono što se dogodilo u Dubrovniku pritom je tek epizoda koja ne bi ni bila bitna da se nije dogodilo ono što se dogodilo kad smo se vratili u Zagreb. Tu je bila ta, da tako kažem, glavna uloga, koja je od nas okrenula glavu, kao da za dubrovačku priču nije ni čula.

Nakon što ste ga tako snažno osjetili na vlastitoj koži kako sada doživljavate ili proživljavate nacionalizam u Hrvatskoj?

Uvijek je tu i to se neće promijeniti tako skoro, ali se isto tako ni u meni neće promijeniti osjećaj megapolisa u kojem sam odrasla i gdje su mi korijeni. Ja mogu sebe stalno podsjećati da sam Srpkinja, ali se u suštini osjećam Beograđankom i to je neiskorjenjivo. U jednu ruku to nije dobro. Jednom sam s jednom redateljicom razgovarala o čovjeku za kojega mi je govorila da je ne nacionalist, nego potpuni šovinist. Ja sam govorila kako ne mogu to pojmiti niti na taj način doživljavati ljude. Ona mi je rekla da mi je vrijeme, s obzirom na to koliko sam dugo u Hrvatskoj.

Kako općenito doživljavate stanje u Hrvatskoj danas?

U našoj zemlji već godinama nema nikakve ozbiljnije pobune. A kako je bilo rečeno u jednoj nedavnoj reklami da 'naša zemlja treba umjetnost bez cenzure' i da 'naša zemlja treba slobodu govora bez govora mržnje', moj omiljeni lik Boris Rašeta to je u zafrkantskom tonu prokomentirao da 'naša zemlja ne treba antikrista Frljića ili Teatar Rugantino'. Pa da nastavim i ja u istom tonu – zar to nije divna perspektiva, biti antikrist u društvu s Frljićem?!

Kad ste se devedesetih preselili u Hrvatsku, vaš sin Filip imao je svega godinu dana, a danas je i sam glumac u usponu. Što vam znači njegova vodeća uloga u HNK-ovoj predstavi 'Ciganin, ali najljepši', kojom je doživio veći proboj na scenu?

Uspjeh koji je Filip postigao ulogom u 'Ciganinu, ali najljepšem' velik je i događaj i blagoslov za mene iako je svoju strast za glumom pokazao još kao dvanaestogodišnji dječak u ulozi Ničijeg djeteta u predstavi 'Play Beckett' Kazališta Ulysses na Brijunima, uspješno magistrirao glumu na Akademiji dramske umjetnosti i svoju prvu veliku profesionalnu ulogu ostvario u 'Mojoj nuklearnoj ljubavi' Teatra Rugantino. Uloga Ciganina Sandija ogromna je prilika koja se glumcu dogodi jednom ili nijednom u životu, kao stvorena je za Filipa, ali istovremeno je ogroman teret koji mladu osobu može trajno slomiti. Ja sam bila na velikim mukama tijekom zadnjih mjesec dana priprema, no unatoč tome nisam se miješala u sam proces rada. Moja je zadaća bila da mu budem podrška u onoj mjeri koja je njemu potrebna.

Čega ste se bojali da bi mu mogle biti najveće prepreke?

Filip, iako izuzetno osebujno biće, u svojoj prirodi ima puno toga Ivičinog: veliki dar, karizmatičan je, vrijedan, njemu je, kao i Ivici, gluma životni poziv, a ne zanimanje. Međutim i on živi u maloj klaustrofobičnoj sredini koja se zove Hrvatska, gdje je s jedne strane prisutan veliki jal, a s druge strane nema dovoljno pravih prilika za veliki let. Brinula sam dosta zbog njegove budućnosti, i još se brinem, ali s olakšanjem vidim da se on sa svojim životom nosi neočekivano dobro. Iako je monografija 'Hod po rubu, s Ivicom' (ja je najčešće zovem knjigom) opsesivno vezana za Ivičin umjetnički život, ona u svojoj pozadini živo oslikava kulturno ozračje u Hrvatskoj i cijeloj bivšoj državi u vremenskom luku od pedeset i više godina, ona daje uvid u kulturne politike, u njene sadržaje i protagoniste. Ali i moguće ishode pojedinačnih umjetničkih sudbina, posebno glumačkih, jer su baš one neraskidivo vezane za vrijeme i mjesto u kojem se događaju. Nadam se da će takvi uvidi u društveno-socijalni kontekst sredine u kojoj žive biti od koristi Filipu, ali i našoj kćeri Ani. Vjerujem da će im pojedini dijelovi biti svojevrsni znakovi pokraj puta.

Ana je studentica završne godine filmske produkcije na Akademiji dramske umjetnosti. Što ona ima od Ivice, što od vas?

Ima svega pomalo, ali puno više sliči Ivici nego meni. I fizički mu sliči, a povukla je i njegovu introvertiranost. To ju je možda i zaustavilo da eventualno i ona završi u svijetu glume. Ali ušla je u to kroz film, nadam se da će se u njemu pronaći, a čini mi se da ima dobre prilike jer je u Hrvatskoj za to područje još uvijek dosta dobra atmosfera. Ono što je Hrvoje Hribar napravio u tom smislu toliko je veliko za mene i nešto je najljepše što se dogodilo hrvatskoj kulturi u posljednjih desetak godina. HAVC je zaista dao ogroman podstrek mladima i srednjoj generaciji te polučio važne filmove i uspjehe, tako da mi se čini da će se zahvaljujući tome nastaviti dobri vjetrovi za hrvatski film. Mada se ovdje nikad ne zna kad će se nešto urušiti.

Što mislite o kazališnoj ponudi, osobito u Zagrebu?

U zadnje vrijeme ima izvanrednih predstava i s te strane Zagreb se ne može požaliti na kazališnu produkciju. HNK je napravio nekoliko velikih pothvata, ušao u svježe, važne nove tekstove, poput onih Tene Štivičić, Mate Matišića, sada i Kristiana Novaka. Divno je i što imaju veliku publiku koju su pridobili i postigli da ih prati. To mi se čini zaista ogromno, kao i ono što je Snježana Abramović napravila za Zagrebačko kazalište mladih. U nezavisnoj produkciji se, osim toga, svake godine dogodi značajnih kazališnih projekata i sve u svemu ima tu lijepog materijala.

Kako preživljavate s Rugantinom?

Iako sam za vrijeme rada na monografiji skoro svake godine uspijevala iznjedriti novu premijeru, Teatar Rugantino je ipak jako trpio. Morala sam tako propustiti 2016., to je bila godina kad sam se fokusirala samo na knjigu jer je inače nikad ne bih završila, a bila je to godina kad je obavljen i najveći dio posla oko njenog vrlo zahtjevnog grafičkog dizajna u kojem sam aktivno sudjelovala. Iz tih razloga Rugantino 2016. nije imao premijeru. U Gradskom uredu za kulturu nije bilo sluha da mi se novac preusmjeri na knjigu, a niti da mi se sačuva za narednu godinu. Tako smo ostali bez jedne premijerne predstave. Posljedice toga se u Rugantinu i danas osjećaju. Inače, publika nas i dalje voli, a kritika nam nije nesklona. Nije lako naravno, ali – nismo odustali. Postoje znakovi unutar kojih moram naći repertoar. Ne mogu si priuštiti da razmišljam što bi bilo kad bih imala svoju scenu, pola milijuna kuna godišnje za produkciju, pogon od minimalno tri do pet ljudi. To jednostavno ne postoji. Moram, umjesto toga, razmišljati kako smisliti naslov koji će trebati maksimalno dva do četiri čovjeka, koji će zanimati mene kao osobu, eventualno kao glumicu i koji ima potencijal da zanima publiku. Dakako da je to nemoguće neprekidno zadovoljavati.

Što dalje planirate?

Namjera mi je snažnije se povezati s Beogradom, ali kako, to zaista još ne znam. Sve su opcije otvorene, ali za početak je najvažnije da se dobro odmorim. U fokusu mi je trenutno još uvijek monografija, njezina promocija u Zagrebu, ali i dalje, u Splitu, Komiži, Visu. Dogovaramo i Beograd i Sarajevo, a ima još zainteresiranih gradova, što samo dokazuje koliko je Ivica bio cijenjen i omiljen u cijeloj bivšoj državi.

Uz sve to, igrate u novoj predstavi 'Za umrijet od smijeha', s kojom ste često na gostovanjima. Kako je došlo do suradnje s Markom Torjancem?

Nakon što je Marku Torjancu prvo ponuđena uloga, bilo mi je drago kad je predložio i koprodukciju. Cijenim njegov rad i oduvijek mi je, uz sve međusobne razlike, bio blizak. Zajedno nam je, u ovim vremenima, sigurno bilo lakše produkcijski realizirati predstavu. Marko ju je, osim toga, sjajno adaptirao, izmještajući je iz američkog originala u naše hrvatske (ne)prilike.

Kakve su dosadašnje reakcije na nju?

Kompletna objavljena kritika predstave ’Za umrijet od smijeha’, a osobito tri velike, detaljne kritike – otvoreno su je i argumentirano podržale. Inače, kad radim predstavu, razmišljam samo o tome da je napravim najbolje što mogu, a naravno da je odličan osjećaj kad to bude i prepoznato. Osobito mi je drago da je kritika prihvatila obje linije predstave – uz onu ozbiljniju liniju, nije nam zamjerila ni parodiju koja zapravo najviše pleše po rubu. No i publika je pokazala da nije sklona samo umiranju od smijeha. Ljudi su zaista razumjeli predstavu, odlično je prihvatili i time sam jako zadovoljna. Reakcije publike su više nego pozitivne. No kakva bi to bila provokativna satira da vam tu i tamo netko ne izađe s predstave, ponekad i uz protestni poklič.