O mrtvima sve najbolje, glasi poznata izreka. U slučaju Dobrice Ćosića (1921. – 2014.) takav pristup značio bi izostavljanje brojnih aspekata života važnog srbijanskog pisca, još važnijeg ideologa velikosrpskog nacionalizma i ne baš uspješnog političara, čija je smrt u 93. godini opravdano pala u deseti plan pred katastrofalnim poplavama koje su pogodile Srbiju, BiH i Hrvatsku. Nema sumnje da bi smrt Dobrice Ćosića bila ključni nacionalni događaj u Srbiji u bilo kojem drugom trenutku te da bi se možda proglasio i dan žalosti, a mnogi bi naricali nad time što je otišao 'Otac nacije' i 'srpski Tolstoj'. Ovako se jedna strašna prirodna katastrofa usput pobrinula za to da Ćosićev odlazak u vječna lovišta bude marginalna stvar.

Kada je riječ o onome što je najbolje u vezi preminulog Ćosića, rođenog u selu Velika Drenova, to su svakako njegovo sudjelovanje u partizanima tijekom Drugog svjetskog rata i nekoliko epskih romana koje je napisao pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća. 'Koreni', 'Deobe' i višetomno 'Vreme smrti' i dalje se ubrajaju u vrhunce srpske književnosti te su Ćosiću svojim epskim zamahom i odličnim pripovijedanjem priskrbili usporedbe s Tolstojem. Riječ je o romanima koji tematiziraju ključne trenutke srbijanske povijesti te nude brojne potresne scene obiteljskih rasapa, tragičnih sudbina malih ljudi, ali i slavljenje izdržljivosti srpskog seljaka, koji je kod Ćosića uzdignut do razine mita.

No mitomanija se ubrzo iz književnosti prelila u sva druga područja Ćosićeva djelovanja, koji se inače od početka šezdesetih stilizirao u disidenta i protivnika Titova režima, iako zbog toga – za razliku od mnogih drugih – nije nikada nastradao. Dapače, ugled i utjecaj su mu samo rasli te je osamdesete dočekao kao jedan od ključnih ideologa velikosrpskog nacionalizma, možda ne direktni pisac zloglasnog Memoranduma SANU, ali svakako duhovna snaga iza tog kriminalnog spisa. Ćosić je i podržao Slobodana Miloševića u demontaži institucija SFRJ, što je bio uvod u krvavi rat i raspad te države, a 1992. je čak postao i prvi predsjednik SR Jugoslavije, koja se svela na Srbiju i Crnu Goru. Milošević ga se riješio već godinu kasnije.

U to je vrijeme Ćosić pregovarao i s hrvatskom predsjednikom Franjom Tuđmanom o 'humanom preseljenju naroda', kolokvijalno poznatijim pod nazivom 'etničko čišćenje', a ideologija srpske krvi i srpskog tla jasno se vidjela i oko njegovih stavova oko Kosova, u kojima se nije libio Albance proglašavati nižom vrstom od ljudi.

Tanjug je pitijski o Ćosićevoj smrti objavio, između ostaloga, i sljedeće: 'Čitava njegova javna, književna i publicistička djelatnost bila je posvećena egzistencijalnim problemima srpskog naroda.' Pritom srpski narod nije nimalo profitirao od Ćosićeve brige, nego je doživio katastrofalan pad u nacionalizam i primitivizam, agresiju i ubijanje od kojega se još uvijek nije oporavio, kao ni njegovi susjedi.

Dobrica Ćosić do kraja svojeg života ostao je jedna od ključnih figura srbijanske kulture, čovjek s kojim su se savjetovali predsjednici i premijeri. S druge strane, dio srbijanske javnosti ga je posve otvoreno mrzio i ismijavao, čega je vrhunac bila genijalna spačka iz 2011., kada je podvaljeno da je dobio Nobelovu nagradu za književnost.

Najpoznatiji Ćosićev citat svakako je onaj iz 'Deoba', koji savršeno ilustrira njegove destruktivne vrijednosti: 'Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno.'

Zato je skoro pa nemoguće o mrtvom Dobrici Ćosiću govoriti sve najbolje, jer bi to značilo, kako bi rekao Wittgenstein, da se o njemu jedino može šutjeti.